Srpska pravoslavna sekta je sekta, Sveti Sava – fašista.

Kratak siže obraćanja vjernicima kozaračkog imama Amira Mahića na Svetog Savu, 27. januara.

Imam Mahić, koji po svojoj funkciji treba da upućuje svoje džematlije (vjernike) na pravi put, da im bude duhovni vodič i primjer (isto kao u pravoslavlju ili katoličanstvu sveštenik), malo je pobrkao lončiće, ne samo kao čovjek, imam, već musliman!
Ako je vjerovati teoriji religije, spisima na kojima počiva Islam, tumačenjima islama, hadisima (svjedočenjima o životu poslanika Muhameda, posljednjeg poslanika u Islamu), imam Mahić lako može da okategoriše sektašenje i fašizam samo iz jednog razloga – ne poznaje ni svoje kako treba, pa zašto bi pravoslavlje ili Svetog Savu – fašistu?
Naime, sve ono što je izgovorio imam Mahić je u direktnoj suprotnosti sa njegovom vjerom. U suprotnosti s njegovim poslanikom Muhamedom, koji je za života pričao mnogo i ostavljao amanet ličnim djelima i zabiježenim pričama da se “nemusliman” ne smije uvrijediti, samo jer nije musliman. Da se druga vjera ne može odbaciti ili prezreti, ako je u osnovi podudarna i sa osnovom Kur’ana – biblijskim Starim Zavjetom.
U islamskoj teologiji zabilježeni su mnogi slučajevi kada se promoviše suživot i poštovanje drugog i drugačijeg. Na primjer, kada Muhamed zaustavlja sve, samo da isprati sahranu Jevrejke. Odluka da se nijedna bogomolja ne smije srušiti za vrijeme “hidžre”, preseljenja iz Meke u Medinu.
I hadisi – zabilješke o životu muslimanskog poslanika Muhameda, kojeg je za minberom (dijelom džamije za kojim se imam obraća vjernicima) predstavljao Mahić.
Mahić, koji je, čujem i hafiz (osoba koja zna Kur’an napamet) pogriješio je kao musliman. Pogriješio je kao čovjek.
Ovdje nema potrebe ulaziti više u duh Svetosavlja. Vjernici Srpske pravoslavne crkve i sami su svjedoci da je suština pravoslavlja ponekad – izokrenuta, ali kroz rituale i običaje, ne kroz srž vjere. Srž je ista od 1054. godine i raskola u Hrišćanstvu ili 2000 godina kasnije, od rođenja Isusa Hrista.
Pravila su se mijenjala i prilagođavala vremenu i okolnostima isto kao što se vremenu i okolnostima kroz vrijeme i istoriju prilagođavao i Islam.
I nije problem samo imam Mahić. Problem je izostanak reakcije Islamske zajednice u BiH. Rijaseta. Onog istog Rijaseta koji je utvrdio postojanje “paradžemata” u BiH. Odvojeni, radikalni dijelovi Islama, koji ne bi smjeli biti u okrilju IZ BiH. I koji su se vremenom zagubili u papirologiji ili oni na koje je reisu- l – ulema Husein efendija Kavazović – utihnuo.
Vehabije i selefije ili još radikalniji islamski pokreti i učenja postoje u BiH i iako ne spadaju pod utvrđena i priznata učenja Islamske zajednice BiH – niko ništa ne radi. A zbog ovih učenja, ekstremno radikalnih, svojevremeno je postojala opasnost da BiH izbace i iz Ujedinjenih nacija, a država je morala garantovati da će držati pod kontrolom – slobodne radikale.
Reagovalo je Međureligijsko vijeće BiH. Oni su zatražili da se imam Amir Mahić izvini.
Govor koji nije primjeren, govor kojim se širi netolerancija. Govor mržnje, kako ga je okarakterisao MUP Republike Srpske.
No, ja nisam doktor nauka i nisam neko ko može držati “slovo” Mahiću.
Ovo je onomad napisao doktor Islamskih nauka Ahmet Alibašić, profesor na fakultetu Islamskih nauka u Sarajevu.
– Svakako da obaveza poštivanja vjerskih sloboda drugoga važi i za muslimane. Kur’an izričito zabranjuje vrijeđanje tuđih svetinja kako to ne bi dovelo do začaranog kruga mržnje i nasilja: “Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili” (Kur’an, 6: 108). Podrazumijeva se, još, da nemuslimani u ovoj zemlji imaju podjednako pravo na kritiku svega što po njihovom mišljenju nije u redu. Zbog toga ne smiju biti prozivani za izdaju ili pokazivanje “pravog lica”.
I zašto se na sve ovo ne smije šutiti? I zašto nam nije dozvoljeno da šutimo bilo da smo pravoslavci, katolici ili muslimani? Ne smijemo šutjeti kao ljudi.
Jer ovo dovodi do mržnje.
Pogotovo na ovo ne bi trebali dda šute muslimani. Jer, dok su većma šutili i gledali “svoja posla”, ISIL je razorio Siriju. Policija za “moral” ubija mlade Iranke. Isil razara sa Al Qaidom Avganistan, Libiju… Boko Haram ubija djecu koja idu u školu. Žene koje žele da se školuju. Majke koje šalju djecu u školu. Jer Boko Haram, militantno, teroristička i islamska organizacija u obrazovanju vidi – GRIJEH!
Svaki put kada se ne odgovori na mržnju, ostavi se prostor da ona raste. Da cvjeta i širi se. A vidjeli smo šta se dešava kada se mržnja širi.
Danas je petak. Dan za džuma namaz. Dan kada imam Mahić treba da održi “hutbu” i obrati se vjernicima. Danas je dan da potare grijeh koji je načinio prema sebi, svojoj vjeri i svojim komšijama.