U ovoj zemlji nema mjesta za najbolje studente, kada ljudi sa biografijama poput Nenada Nešića i Petra Đokića mogu biti ministri.

Kada se potpuno ideološki različite stranke udruže, znate da ih drže samo interes i fotelje. Ali, kome je još od njih do ideologije? Na početku će sve biti dobro, dok svako ne sjedne tamo gdje želi, a onda idu još četiri teške godine za BiH i građane. Izborni zakon, NATO-put, imovina – samo su neke od tema koje će praviti probleme u novoj koaliciji od koje građani neće imati ništa. Kakva god da je sudbina koalicije, sudbina građana BiH je teška. To se već vidi i po imenima u Savjetu ministara BiH.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže poslanik Partije demokratskog progresa u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Tanja Vukomanović. Ono što je više nego zanimljivo jeste da smo sa Vukomanovićevom razgovarali o ključnim temama za građane BiH svega nekoliko sati nakon što se – porodila!

Ona navodi da su Draško Stanivuković, Jelena Trivić i Nebojša Vukanović mogli da “razbiju” Milorada Dodika, ali da je Dodik prije toga “razbio” njihov trojac i žao joj je “što pojedini to ne vide i nesvjesno mu pomažu da sebi osigura još jedne izbore”.

U savjetu ministara će sjediti i dva ministra koja su svojevremeno pravosnažno osuđena i jedan koji se povezuje s mnogim istražnim radnjama. Kako to komentarišete?

– Na funkcijama su ljudi bez odgovornosti i bez srama. Na dnevnom redu je vječito nagrađivanje najgorih i protjerivanje najboljih. To ubija bilo kakvu nadu da može biti bolje i tjera vani još više ljudi.

Ako je to cilj vlasti, onda im odlično ide. To više nije ni tajna – o stručnosti se i ne pokušava govoriti. Niko i ne najavljuje ekspertske vlade, niti bilo kakve stručnjake. Javno se govori o podjeli stranačkih kolača i to je to. Vidjeli smo šta je bilo i sa Vladom Republike Srpske. Kao loša komedija. Onda idu k’o fol smjene, opomene, poziv na odgovornost, a onda na nivou BiH urade isto. Naravno da nema mjesta za najbolje studente u zemlji, u kojoj ljudi sa biografijama poput Nenada Nešića i Petra Đokića mogu biti ministri.

U Sarajevu su prije nekoliko dana srpskoj djeci skandirali “Ubij Srbina”, dok su roditelji te djece fizički napadnuti. Zašto se ovo dešava i četvrt vijeka nakon rata?

– Zato što ključni političari svoju karijeru godinama održavaju na životu potpaljivanjem mase i ratnom retorikom, jer im je to bilo najlakše za potpaljivanje ionako uzavrele atmosfere nakon rata. I posljedica mora biti. Kad siješ mržnju godinama, mora niknuti neki plod. Kod nas je nikao veliki plod podjela i mržnje.

Taj snimak je veoma uznemirujući. Mene je lično iznenadilo i pogodilo, pogotovo što su u pitanju djeca. Ta djeca ne znaju šta govore, ali ne treba se pitati otkud im to. Mogli su da vide na internetu ili na televiziji. BiH je zemlja sa dobrim ljudima koje manjina loših truje mržnjom samo da bi dobila izbore. Moramo zaštititi djecu od mržnje. Ona su jedina nada da BiH ima bar nekad svijetlu budućnost. Za starije je već kasno.

Nakon dugačke drame SNSD je ipak dobio četiri delegata u Domu naroda. Ko je kriv što opozicija nije imala dva, a SNSD tri delegate?

– Ono što sigurno znam jeste da je moj glas otišao PDP-u i da je bilo nemoguće fotografisati listić. Sigurna sam da niko iz PDP-a i Pokreta za pravdu i red nije glasao drugačije, što potvrđuje i broj glasova. Tako da je priča SDP-a o dokazima i fotografijama “šuplja”. Vjerujem da je pripremljena i prije glasanja. Vjerujem i da je to sve bilo dogovoreno odmah poslije izbora i da su pojedine stranke davale lažnu nadu opoziciji, a uveliko imale plan sa SNSD-om.

Smeta li vam što pojedini novinari i političari smatraju da pripadate krugu “Draškovih poslanika”?

– Po principu “prvo etiketa, pa prilika da se dokažeš”. Ali, dobro, tako to ide kod nas. Većina je pristala na to da budu nečiji, pa se onda po automatizmu podrazumijeva da su svi nečiji. Znam da opozicija ima dosta struja, ali ima i dosta iskrenih ljudi koji nemaju lične interese, već se bore za bolji život u ovoj zemlji. Nisu svi nečiji poslanici, neki su i narodni.

Ja sam Draškov saradnik i prijatelj. Već dvije godine zajedno se borimo za bolju Banjaluku i nastavićemo. Bliža sam njemu nego bilo kome drugom iz partije, ali moj rad u Narodnoj skupštini, kao i moje odluke, ne zavise od njega. Vodim se time šta je dobro za zemlju, za građane, za budućnost naše djece. Moja ruka u NSRS-u, bila dignuta ili spuštena, nikada neće biti na štetu nijednog građana bez obzira na lične interese ljudi oko mene.

Da li je konsolidacija u redovima opozicije moguća nakon otvorenih sukoba između Stanivukovića, Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića?

– Sve je moguće, ali ne znam koliko bi građani vjerovali u tu slogu. Njih troje su zajedno mogli da “razbiju” Dodika, ali Dodik je prije toga “razbio” njihov trojac i žao mi je što pojedini to ne vide i nesvjesno mu pomažu da sebi osigura još jedne izbore. U svemu ovome mi je žao građana koji su toliko razočarani da na sljedeće izbore, sve i da se problemi u opoziciji riješe, neće izaći.

Opoziciji mnogi zamjeraju manjak rada, a višak bavljenja Dodikom. Slažete li se s tim?

– Donekle da. Već je svima jasno da se izbori ne mogu dobiti na “Mile, lopove”. Nije dovoljno. Čitavu kampanju smo vikali “Mile, lopove”, a onda nas na kraju iznenadila krađa.

Ne može niko reći da opozicija ima “manjak rada”. Prije se može reći da se energija usmjerava na pogrešnu stranu. Kritika uvijek treba da bude prisutna, treba upirati prst u Dodika, ali nikako da to bude jedina aktivnost. Opozicija je već sada trebala da se priprema za naredne izbore, da predstavlja programe, nove ljude, rješenja, da predstavi stručnjake koji bi se bavili ključnim temama, pokaže kako i s kim može drugačije.

Da li vam je žao što ste novinarstvo zamijenili politikom?

– Nedostaje mi novinarstvo, ali nije mi žao. Iako sam zamijenila novinarstvo politikom, moj cilj je ostao isti. I dalje nastavljam da ukazujem na probleme, borim se za svakog građanina ove zemlje. Želim da dam svoj doprinos ovoj borbi i budem iskren predstavnik građana u parlamentu punom poslušnika i ćutologa, ljudi koji su postali narodni poslanici, koji uopšte nemaju osjećaj kako narodi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini žive.