Uoči veoma važnih lokalnih izbora, turski predsjednik Erdogan najavljuje da će se povući iz politike. Da li on to misli ozbiljno ili je to samo taktički potez?

“Radim svom snagom, jer ovo je za mene finale. Po zakonu, ovi izbori će mi biti posljednji.”

Ta rečenica turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana izazvala je buru na Zapadu. Agencije su prenijele: “Erdogan razmišlja o odlasku”. Ili: “Erdogan najavljuje povlačenje”. U Turskoj je to, međutim, dočekano s podsmijehom. “Opet odustaje”, napisali su mnogi na društvenim mrežama podsjećajući tako na to koliko je puta Erdogan do sada već najavljivao svoj odlazak: dva, tri ili više.

Prema riječima dr Hakija Taša, politolikologa sa Njemačkog instituta za globalne studije (GIGA), ljudi su s pravom skeptični, jer su već više puta čuli slične Erdoganove najave.

“Govorio je o svojim zadnjim izborima 2009. godine. Onda je 2012. rekao da će se zadnji put kandidovati za čelo stranke. A 2023. je obećao da će zadnji put tražiti podršku birača i onda predati štafetu mlađoj generaciji”, podseća Taš. A sada opet iste izjave da će mu predstojeći lokalni izbori biti zadnji.

Pri tom je Erdogan nakon svakih izbora nastavljao da sprovodio svoj program i ujedno proširivao svoja ovlašćenja. Danas je moćniji nego ikad. On je prvi šef države koji je ujedno i na čelu vlade. Uz to je i predsjednik svoje stranke.

Zbog toga Taš smatra da je Erdoganova izjava više taktički potez. On koristi emocije sopstvenih birača i još jednom od njih traži povjerenje kako bi ih mobilisao, kaže stručnjak njemačkog instituta.

Erdogan, islamsko-konzervativni političar, na vlasti je već 22 godine – prvo kao premijer, a od 2014. kao predsjednik. Ipak, lokalni izbori koji se održavaju 31. marta za njega su veoma važni. U posljednjih deset godina u Turskoj je održano više referenduma, parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora. Politika, društvo i privreda stalno su u modusu izborne kampanje.

Nakon lokalnih izbora krajem marta, situacija bi u tom smislu trebalo da se smiri. Ukoliko se ne raspišu prevremeni parlamentarni ili predsjednički izbori, Erdogan će da vlada i u naredne četiri godine. Osnažen pobjedom na lokalnim izborima, on želi još više da proširi sopstvenu vlast i po mogućnosti da promijeni ustav. A razmišlja i o svom nasljedniku. Za to su mu naročito potrebne ekonomski jake metropole – Istanbul, Ankara, Izmir i Antalija. Na njih otpada gotovo polovina privredne proizvodnje zemlje.

Prije svega je u pitanju 17-milionska metropola Istanbul. Ankete predviđaju borbu za svaki glas. Grad je od 2019. godine u rukama najveće opozicione, kemalističke Republikanske narodne stranke (CHP). Gradonačelnik Ekrem Imamoglu želi da ponovo bude izabran. Taj 52-godišnjak poznat je u čitavoj Turskoj i do sada njegova predizborna kampanja teče uspješno.

Njegov protivkandidat, Murat Kurum iz vladajuće Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP), do sada se u kampanji pokazao kao blijeda figura. Iako je pet godina bio ministar urbanizma i zaštite životne sredine, ostao je relativno nepoznat. Od uvođenja predsjedničkog sistema građani ne znaju ni imena članova vlade, jer je uvijek u prvom planu samo – Erdogan.

Ni Turgut Altinok, Erdoganov kandidat u glavnom gradu Ankari, nije uspješan u kampanji. Uprkos oštrim nacionalističko-religioznim parolama nije prikupio mnogo poena. Ankete pokazuju da tijesno vodi aktuelni gradonačelnik Mansur Javas iz opozicione CHP.

Zato je Erdogan još jednom osjetio da mora i sam da se uključi u kampanju. Već danima taj 70-godišnjak ide s jednog velikog predizbornog skupa na drugi, drži govore i bodri pristalice. Kao da je njegovo ime na glasačkom listiću.

Erdogan je svjestan kakvu ulogu Istanbul ima u politici čitave Turske. I njegova karijera počela je u tom gradu – Erdogan je tu bio gradonačelnik od 1994. do 1998. Istanbul je ekonomski jak i ne kaže se u Turskoj uzalud: “Ko pobedi u Istanbulu, pobjeđuje u državi.”

Metropole u kojima će da se glasa važan su izvor prihoda za Erdoganov opstanak na vlasti. Nakon promjena vlasti u mnogim gradovima 2019. izašlo je na vidjelo da je AKP godinama u gradskim upravama zapošljavala stranačke kadrove. Odatle su išle i brojne velike narudžbine partijski lojalnim preduzetnicima. Takođe, omogućene su privilegije nacionalističkim i islamističkim bratstvima.

Stručnjak njemačkog instituta GIGA, Haki Taš vjeruje da bi pobjeda na predstojećim izborima podigla samopouzdanje vladajuće stranke. Vlada će, smatra, svaku pobjedu da protumači kao podršku njima i nastaviće s još oštrijim kursom.

Iako mnogi ne vjeruju da bi Erdogan sada zaista mogao da se povuče, o nasljedniku se u posljednje vrijeme ipak često govori. Erdogan je nedavno napunio 70 godina i sve češće se pojavljuju slike i snimci na kojima djeluje bezvoljno i narušenog zdravlja.

Ko će u tom slučaju da sjedne u Erdoganovu fotelju? Nakon neuspjeha njegovog najstarijeg zeta Berata Albajraka na mjestu ministra finansija, mnogi su pretpostavljali da će on za svog nasljednika da pripremi ili svog sina Bilala Erdogana ili svog mlađeg zeta, proizvođača oružja Seldžuka Bajraktara.

Da li će potencijalni kandidati moći da nastave da vode stranku isto onako uspješno kao Erdogan? “U suštini više nema stranke koja razvija politiku i mobiliše ljude”, odgovara Haki Taš. Od uvođenja predsjedničkog sistema, kaže, postoji samo Erdogan.

Turski novinar Ragip Sojlu smatra da bi još mnogo toga moglo da se dogodi prije sljedećih predsjedničkih izbora. Na svom nalogu na Twitteru, Sojlu je podsjetio da je 2028. još uvijek daleka budućnost. Do tada bi Erdogan, kako je oijcenio, mogao još neki put da se predomisli ili čak da pokuša da promijeni ustav.

Činjenica je da stranka AKP radi na tome da Erdoganu omogući još jedan mandat. Trenutno mu nedostaje nešto manje od 40 glasova da bi izmijenio ustav ili raspisao prevremene izbore. Neizvjesno je takođe da li on može da pridobije neku od opozicionih stranka za svoje ciljeve, prenosi “b92”.