Connect with us

Društvo

PRERUŠENA U MONAHA: Francuskinja provela mjesec dana NA SVETOJ GORI

Sveta Gora je duhovna prestonica pravoslavnog hrišćanskog svijeta, koja se sastoji od 20 manastira. Poluostrvo Atos, treći prst Halkidikija, od davnina odiše nečim božanskim i posebnim, ali, ako želite da ga posetite, potrebno je obezbediti dozvolu boravka.

Jedno od strogih pravila nalaže da ženska noga ne smije da kroči na ovo sveto tle, međutim uvijek postoje izuzeci od pravila.

Legenda kaže da je, u davna vremena, Presveta Bogorodica sa apostolom Jovanom plovila ka Kipru, kada se podigla velika oluja. Morali su da pristanu na Atosu, kraj današnje luke manastira Iviron. Izašla je na obalu i, opčinjena lepotom i spokojem, blagoslovila je i zamolila svog sina, Isusa Hrista, da poluostrvo daruje njoj.

Tada se začuo glas: “Neka ovo mjesto bude tvoje nasleđe i tvoj vrt, raj i nebo za one koji traže spasenje“. Od tog trenutka Sveta Gora je posvećena Majci Božjoj i zbog toga pristup drugim ženama nije dozvoljen. Zvanično, zabrana važi od 10. vijeka. I poštovana je, uglavnom. Tek nekoliko žena imalo je privilegiju da kroči na ovo tle, PRENOSI sTIL.

Božanstveno mjesto, ali i “zabranjeni grad”

Znajući za pravilo, mnogi su se iznenadili kada je krajem 2019. godine objavljena vijest da su na Svetoj Gori pronađeni posmrtni ostaci žene. Kosti su ležale ispod kapele Svetog Atanasija u manastiru Pantokrator. Otkriće je pokrenulo niz pitanja, a prvo glasi – ko je bila ta osoba? I da li je, zapravo, ona prva žena koja je sahranjena na poluostrvu?

Hronike kažu da su, u periodu kada su arapski gusari kidisali na te obale, monasi otvarali vrata ženama, međutim – vrlo retko. Poznata je i priča da je srpski car Dušan na Atos doveo suprugu Jelenu, ali da ju je sve vrijeme nosio, kako ne bi stala na tle. Čak su u manastirima bili postavljeni tepisi da ne bi dodirnula zemlju.

Da, duhovno carstvo u kojem danas živi oko 2.500 monaha pohodile su i “one kojima je pristup zabranjen”. Istoričari navode nekoliko slučajeva kada jednostavno nisu mogle da odole, a da ne provire na to božanstveno mesto, iako svesne da krše pravila.

Osim supruge Dušana Silnog, pominju se i kćerka cara Teodosija I, ruska princeza Tatjana, Grkinja koje je 1929. bila Mis Evrope, žena britanskog konzula… I možda najzanimljiviji “slučaj” – francuska novinarka koja se prerušila u muškarca kako bi boravila na Atosu, da bi potom svoje nevjerovatno iskustvo opisala u knjizi.

Francuskinja koja se usudila da prekrši drevno pravilo

Mariz Šoasi rođena je 1903. godine u departmanu Atlantski Pirineji na jugozapadu Francuske. Odgajile su je bogate tetke koje su joj obezbjedile školovanje na Kembridžu. Nije ih izneverila. Bila je novinar, vječito u potrazi za dobrim pričama, večito na nogama, večito u žurbi… Bila je i pisac, objavila je nekoliko dela iz oblasti koje su je najviše interesovale – psihologije, filozofije i ezoterije.

Među zanimljivim epizodama iz njene, očigledno uzbudljive, biografije nalazi se i podatak da je 1927. tražila tretman kod Sigmunda Frojda lično. Kada mu je ispričala svoj san, za koji je vjerovala da je posljedica anksioznosti, otac psihoanalize prvo je zaključio da je bila vanbračno dijete – što je bilo tačno, a nije mu prethodno rekla ništa o sebi.

Njeno najkontroverznije djelo nosi naziv “Mjesec dana među devojkama” (1929). Posvećeno je seksualnim radnicama, prostitutkama koje je sretala u bordelima, kabareima, na ulicama. Na osnovu ličnog iskustva napisala je i nama za ovu priču mnogo interesantniju knjigu “Mjesec dana među muškarcima”, u kojoj je otkrila kako izgleda tajni, ženama strogo zabranjeni, muški svet Svete gore.

Budući da je Mariz znala za pravilo, shvatila je da na Atos može da dođe samo “zaobilaznim putem”. Kada je konačno odlučila da rizikuje sve zbog dobre priče, u nekom trenutku 1931. godine prerušila se u mladog monaha i uspjela da čak 30 dana provede na Svetoj Gori. Maska, koju je nabavila u Istanbulu, očigledno je bila efektna.

Mjesec dana među muškarcima

Na početku knjige stoje dve fotografije Mariz prerušene u muškarca, i epigraf: “Monah mora biti kao so: so koja je izašla iz vode nestaje u dodiru sa vodom koja ga rastvara. Monah koji je izašao iz žene gubi sebe u kontaktu sa ženom“. Na narednim stranama iznosi i neke kontroverzne stvari, pa joj je tako jedan monah pričao o tjelesnoj žudnji, iskušenjima i griži savesti.

Sveta Gora je reagovala na djelo, bacivši sumnju na Marizinu ispovijest i tvrdeći da je nemoguće da jedna mlada devojka toliko dugo ostane neprimjećena na mjestu u kojem žive isključivo muškarci.

Mariz Šoazi preminula je 1979. godine, ostaviviši za sobom bogatu bibliografiju i mnoštvo priznanja, a monaška zajednica nikad nije dobila odgovor na pitanje da li je zaista uspjela da provede “mjesec dana među muškarcima” ili je sve bilo samo plod njene mašte.

Related Topics:

Društvo

O ŠTEDNJI NEMA NI GOVORA: Ni sa dvije prosječne plate nije moguće živjeti bez kredita

Prosječna plata u Republici Srpskoj, prema zvaničnim podacima za maj, iznosi 1.549 KM. Dvije takve plate u domaćinstvu, na papiru, djeluju kao stabilna osnova za pristojan porodični život.

Međutim, stvarni život običnih građana pokazuje suprotnu sliku. Ni dvije prosječne plate nisu dovoljne da porodica preživi bez pomoći sa strane, kredita ili stalnog odricanja.

Ekonomisti upozoravaju da je prosječna plata varljiv pokazatelj standarda, jer visoke zarade u javnoj upravi, bankarstvu i nekim privatnim sektorima podižu statistički prosjek. Većina građana ostaje daleko ispod tog iznosa.

Ekonomista Predrag Mlinarević ističe da bi precizniji pokazatelj bila medijalna zarada, koja prikazuje primanja radnika koji se nalaze na sredini skale, onih 50% koji zarađuju manje.

-Medijalna zarada u Srpskoj je tek nešto iznad minimalne i kreće se oko 1.000 KM. Kada znamo da se preko 60% tih primanja troši na hranu, piće, odjeću, obuću i režije jasno je da većini ljudi ne ostaje ništa za život – kaže Mlinarević za Srpskainfo.

Sanja T. i njen suprug, oboje visokoobrazovani, imaju dvoje djece i prosječne plate. Zato svakog mjeseca balansiraju između računa, kredita, dječijeg vrtića i osnovnih troškova. Kako kaže za Srpskainfo, bez pomoći roditelja koji žive u inostranstvu, mogli bi samo da sanjaju odlazak na more ili neki kraći izlet.

Iznenadni trošak – veliki stres
-Jedna plata skoro da ode na kredit. A rata kredita je skoro ista kao mjesečni boravak djeteta u privatnom vrtiću, koji moramo da plaćamo, jer u javnom nema mjesta. Sandalice i papuče za vrtić nas koštaju 160 KM. A gdje su pelene, hrana, garderoba, rođendani? Ako se pokvari bojler, to je finansijski šok. Da ne govorim o ekskurzijama, školskoj opremi, registraciji ili servisu auta – kaže ona.

Ni Marko R. nije optimističniji. Njegova porodica, takođe sa dvije plate, nema kapacitet za odmor.

–O ljetovanju ne razmišljamo. Svaki neplanirani trošak znači stres. Štedimo kako možemo, ali tužno je da smo se pomirili s tim da je život s kreditima i dugovima naša realnost. Guši kao nikad – kaže on za Srpskainfo i dodaje da finansijski problem posebno narastu kad krenu pripreme za školu.

Murisa Marić iz Udruženja za zaštitu potrošača “Don” potvrđuje da dvije prosječne plate više nisu dovoljne ni za osnovnu potrošačku korpu.

-Ta korpa ne uključuje ono što bi porodica trebalo da ima, već jedva ono što mora. Ljudi danas nemaju mogućnost da planiraju godišnji odmor, vikend putovanja, večere, kino, koncerte, sve ono što život čini normalnim i dostojanstvenim. Ogromna većina građana u Srpskoj živi samo za osnovno preživljavanje – upozorava Marić.

Prema njenim riječima, građani sve češće posežu za kreditima, zadužuju se kod banaka, koriste dozvoljene minuse, ali ne za neki luksuz, već za osnovno u životu.

-Troškovi života nisu samo osnovne životne namirnice i da razmišljamo imamo li dovoljno novca za hranu. Živimo u eri naprednog društva i najnormalnije je da danas ljudi planiraju godišnji odmore, da negdje izađu na vikend, da mogu da priušte jednom nedjeljno da izađu na večeru, da mogu da odvedu djecu na neki koncert, u kino, da proslave rođendane – ističe on i dodaje kako je potrošačka korpa i dobar pokazatelj koliko smo zaista siromašni.

-O štednji sa dvije prosječne plate nema govora. Mi se svakako odričemo mnogih stvari da bismo imali pristojan život – ističe ona.

Ljudi se školuju, rade, plaćaju sve što treba, odgajaju djecu i svakodnevno se suočavaju s pitanjem: kako preživjeti ovaj mjesec? U najkraćem, prosječna plata ne pokriva život. A “prosječno” znači preživljavanje, prenosi Srpskainfo.

Nastavi čitati

Društvo

DOŽIVJETI STOTU: Gdje ima najviše stogodišnjaka i šta sve utiče na dužinu životnog vijeka?

U svijetu danas živi oko 630.000 ljudi koji su doživjeli 100. rođendan, a više od polovine njih nalazi se u samo deset zemalja, među kojima se Japan izdvaja kao apsolutni rekorder. Koje još države prednjače i šta nauka kaže o tajnama ekstremne dugovječnosti?

Ljudi koji ove godine proslave svoj 100. rođendan zaista su prošli mnogo toga. Rođeni 1925. godine, između dva svjetska rata, bili su svjedoci svega, od otkrića penicilina do pojave TikToka.

Ipak, veoma mali broj ljudi dostigne tu starost.

Prema najnovijim procenama Ujedinjenih nacija, širom svijeta živi oko 630.000 stogodišnjaka, a većina njih je u samo deset zemalja.

Te zemlje se nalaze u Aziji, Evropi i Sjevernoj Americi i razlikuju se po veličini, ekonomskoj snazi, političkom uređenju, kvalitetu zdravstvene zaštite i društvenim strukturama.

Svaki peti stogodišnjak, otprilike 123.000 ljudi, živi u Japanu, koji takođe ima jednu od najviših očekivanih dužina života na svijetu: 88 godina za žene i 82 za muškarce.

Slijede Sjedinjene Američke Države sa oko 74.000 stogodišnjaka, Kina (oko 49.000) i Indija (38.000).

Međutim, kada se broj stogodišnjaka uporedi s veličinom populacije, SAD i Kina padaju na listi, dok Francuska, Grčka i Italija dolaze bliže vrhu.

Japan i dalje ostaje izuzetak, sa 100 stogodišnjaka na 100.000 ljudi, dok ga nadmašuje samo Hongkong sa stopom od 133.

“Japan je na vrhu svih lista”, rekla je Solvejg Kaningem, profesorka koja vodi istraživanja o zdravlju, starenju i dugovječnosti pri Holandskom interdisciplinarnom demografskom institutu (NIDI), za Euronews Health.

Prema njenim riječima, to je najvjerovatnije rezultat kombinacije ishrane, fizičke aktivnosti i zdravog okruženja za život.

Pravi test, kaže ona, bio bi posmatrati zdravlje ljudi koji su se prije više decenija doselili u Japan i videti da li im starenje ide jednako dobro kao domaćem stanovništvu.

Šta stoji iza ekstremne dugovječnosti?

Ekstremna dugovječnost već dugo zbunjuje naučnike i fascinira javnost, podstičući nastanak brojnih knjiga, emisija, naslova i vodiča za samopomoć.

Jedno popularno objašnjenje je teorija o “plavim zonama”, geografskim područjima u kojima ljudi izuzetno dugo žive zahvaljujući kombinaciji zdrave ishrane, aktivnog života, čvrstih socijalnih veza i genetike.

Međutim, istraživači su postavili pitanje da li su ove “plave zone” zaista realne ili su posljedica netačnih podataka.

Jedna studija je prošle godine izazvala veliku pažnju jer je navela dva glavna razloga zašto se u nekim zemljama bilježi veliki broj stogodišnjaka: administrativne greške u matičnim knjigama rođenih i prevara u sistemima penzija i socijalne pomoći.

Kaningem priznaje da vjerovatno postoji određeni broj “odstupanja u podacima”, ali smatra da ona ne mijenjaju širu sliku, posebno jer zemlje sa najviše stogodišnjaka obično imaju i najduži životni vijek uopšte.

“Ako pretpostavimo da ljudi u tim zemljama generalno žive duže, nije iznenađenje da veći procenat njih doeka stotu”, kaže ona.

Čak i zemlje sa nižim očekivanim životnim vijekom mogu imati iznenađujuće veliki broj stogodišnjaka.

“U mjestima gdje je smrtnost u ranoj fazi života visoka, oni koji prežive su izuzetno snažni”, objašnjava Kaningem.

Ipak, dodaje, nema nikakvog “magičnog recepta”.

Za sada, ima više pitanja nego odgovora kada je riječ o ekstremnoj dugovječnosti, ali demografi i stručnjaci za zdravlje saglasni su da su ključni faktori dugog i zdravog života jednostavni: redovna fizička aktivnost, zdrava ishrana, pristup medicinskoj nezi, kvalitetan san, izbjegavanje alkohola i duvana, i upravljanje stresom.

“Ne znam koliko lično vjerujem u tvrdnje da su riblje ulje, čokolada ili čaša vina čudotvorni za dug život”, zaključuje Kaningem, piše Euronews.

Nastavi čitati

Društvo

ZA ZLOČIN JOŠ NIKO NIJE ODGOVARAO: Petrovdan 1992. – podsjetnik na stradanje 69 Srba u Zalazju

U Zalazju u opštini Srebrenica danas će biti obilježene 33 godine od stradanja 69 srpskih civila i vojnika na Petrovdan, 12. jula 1992. godine, u ovom selu i u Sasama, kao i u Biljači i Zagonima na području Bratunca.

Osim 69 poginulih i velikog broja ranjenih, tog tragičnog Petrovdana nestala su 22 Srbina.

Uz regionalni put Bratunac-Potočari – Srebrenica postavljene su i fotografije više od 600 ubijenih srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja ubijenih i poginulih u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu u BiH, prenosi RTRS.

Nastavljajući sistematsko plansko etničko čišćenje srpskih prostora započeto u aprilu, brojne muslimanske snage iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića su 12. jula 1992. godine upale u više srpskih sela u srebreničkoj i bratunačkoj opštini ubijajući, pljačkajući i paleći sve što su stigle.

Za ove, kao i za mnoge druge masovne zločine počinjene nad Srbima iz Srebrenice i srednjeg Podrinja još niko nije odgovarao.

Nastavi čitati

Aktuelno