Čini se da su Sjedinjene Države spremne da napadnu Iran u roku od nekoliko dana. Iako su potencijalne mete uglavnom predvidljive, ishod je neizvjestan. Stoga se nameće pitanje koji su mogući ishodi ako se s Teheranom ne postigne dogovor u posljednji tren i predsjednik Donald Tramp odluči narediti napad, piše BBC.

1. Ciljani udari i tranzicija u demokraciju

Američke vazdušne i pomorske snage izvode ograničene, precizne udare na vojne baze Iranske revolucionarne garde (IRGC) i paravojnih jedinica Basij, kao i na lokacije za lansiranje i skladištenje balističkih projektila te na postrojenja iranskog nuklearnog programa.

Već oslabljeni režim se ruši i s vremenom dolazi do tranzicije u istinsku demokratiju, što Iranu omogućuje da se ponovo pridruži ostatku svijeta. Ovo je vrlo optimističan scenario. Zapadne vojne intervencije u Iraku i Libiji nisu dovele do glatke tranzicije u demokratiju.

Iako su u oba slučaja okončane brutalne diktature, uslijedile su godine haosa i krvoprolića. Sirija, koja je 2024. godine sprovela vlastitu revoluciju i svrgnula predsjednika Bašara sl-Asada bez zapadne vojne podrške, dosad je prošla bolje.

2. Režim opstaje, ali mijenja politiku

Ovaj scenario bi se mogao nazvati “venecuelanskim modelom”, u kojem brza i snažna američka akcija ostavlja režim netaknutim, ali ga prisiljava na ublažavanje politike.

U slučaju Irana, to bi značilo da Islamska Republika opstaje, što ne bi zadovoljilo velik broj Iranaca, ali je primorana smanjiti podršku nasilnim paravojskama širom Bliskog istoka, obustaviti ili ograničiti svoje nuklearne i balističke raketne programe te ublažiti represiju nad demonstrantima.

Ipak, i ovo je jedan od manje vjerovatnih ishoda. Vođstvo Islamske Republike već 47 godina prkosi promjenama i čini se da ni sada nije sposobno za zaokret.

3. Pad režima i uspostava vojne vlasti

Mnogi smatraju da je ovo najvjerovatniji mogući ishod. Iako je režim očito nepopularan i svaki novi talas protesta ga dodatno slabi, i dalje postoji ogromna i sveprisutna bezbjednosna “duboka država” koja ima vlastiti interes u očuvanju statusa kvo.

Glavni razlozi zbog kojih protesti dosad nisu uspjeli da sruše režim su nedostatak značajnijih prebjega na stranu demonstranata te spremnost vlasti da upotrijebi neograničenu silu i brutalnost kako bi se održala na vlasti.

U haosu koji bi uslijedio nakon američkih napada, zamislivo je da Iranom na kraju zavlada čvrsta vojna vlada sastavljena uglavnom od pripadnika IRGC-a.

4. Iranski protivnapad na američke snage i susjede

Iran je obećao da će uzvratiti na svaki američki napad, poručivši da mu je “prst na okidaču”. Iran se očito ne može mjeriti sa snagom američke mornarice i avijacije, ali bi mogao uzvratiti svojim arsenalom balističkih projektila i dronova, od kojih su mnogi skriveni u špiljama, pod zemljom ili na udaljenim planinskim obroncima. Američke baze i postrojenja razmješteni su duž arapske strane Zaliva, posebno u Bahreinu i Kataru.

Ali, Iran bi, ako to odluči, mogao napasti i ključnu infrastrukturu bilo koje zemlje koju smatra saučesnikom u američkom napadu, poput Jordana.

Razoran napad projektilima i dronovima na petrohemijska postrojenja Saudi Aramca 2019. godine, koji se pripisuje proiranskoj paravojsci u Iraku, pokazao je Saudijcima koliko su ranjivi na iranske projektile. Iranski arapski susjedi u Zalivu, svi redom američki saveznici, razumljivo su izuzetnonervozni zbog mogućnosti da se bilo kakva američka vojna akcija na kraju prelije na njih.

5. Miniranje Hormuškog moreuza

Ovo je dugogodišnja prijetnja globalnom pomorskom saobraćaju i snabdijevanja naftom, još od iransko-iračkog rata 1980-1988, kada je Iran doista minirao plovne putove, a u njihovom čišćenju pomogli su minolovci britanske ratne mornarice.

Uski Hormuški moreuz između Irana i Omana ključna je tačka. Kroz njega godišnje prolazi oko 20% svjetskog izvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG) te između 20 i 25% nafte i naftnih derivata. Iran je uvježbavao brzo postavljanje morskih mina. Ako bi to učinio, to bi neizbježno uticalo na svjetsku trgovinu i cijene nafte.

6. Potapanje američkog ratnog broda

Jedan kapetan američke mornarice na ratnom brodu u Zalivu rekao je za BBC da je jedna od iranskih prijetnji koje ga najviše brinu “napad rojem”. To je situacija u kojoj Iran lansira toliko dronova s eksplozivom i brzih torpednih čamaca na jednu ili više meta da ih ni impresivna odbrana američke mornarice ne može sve na vrijeme eliminisati.

Mornarica IRGC-a odavno je zamijenila konvencionalnu iransku mornaricu u Zalivu. Iranske pomorske posade koncentrisale su velik dio svoje obuke na nekonvencionalno ili “asimetrično” ratovanje, tražeći načine kako nadvladati ili zaobići tehničke prednosti koje ima njihov glavni protivnik, Peta flota američke mornarice.

Potapanje američkog ratnog broda, uz moguće zarobljavanje preživjelih članova posade, predstavljalo bi veliko poniženje za SAD. Iako se ovaj scenarij smatra malo vjerovatnim, razarač USS Cole, vrijedan milijardu dolara, 2000. godine u luci Aden onesposobljen je samoubilačkim napadom Al-Qaide, pri čemu je poginulo 17 američkih mornara. Prije toga, 1987. godine, irački pilot je greškom ispalio dva projektila Exocet na američki ratni brod USS Stark, ubivši 37 mornara.

7. Pad režima i potpuni haos

Ovo je vrlo stvarna opasnost i jedna od glavnih briga susjednih zemalja poput Katara i Saudijske Arabije. Osim mogućnosti građanskog rata, kakav su iskusile Sirija, Jemen i Libija, postoji i rizik da se u opštem haosu etničke napetosti preliju u oružani sukob, dok Kurdi, Baluči i druge manjine nastoje da zaštite vlastiti narod usred vakuuma moći.

Velik dio Bliskog istoka sigurno bi bio srećan da vidi kraj Islamske Republike, a niko više od Izraela, koji je već zadao teške udarce iranskim saveznicima širom regije i koji strahuje od egzistencijalne prijetnje sumnjivog iranskog nuklearnog programa. Ali niko ne želi da najveća bliskoistočna nacija po broju stanovnika – oko 93 miliona – potone u haos, što bi izazvalo ogromnu humanitarnu i izbjegličku krizu.

Najveća opasnost sada leži u tome da predsjednik Tramp, nakon što je okupio moćne snage blizu iranskih granica, odluči da mora djelovati kako ne bi “izgubio obraz” te tako započne rat bez jasnog cilja i s nepredvidivim, potencijalno štetnim posljedicama.