Nakon svake velike tragedije u Bosni i Hercegovini ponavlja se gotovo identičan obrazac: snažan javni šok, burna negodovanja, poneki protest, pozivanje na odgovornost, obećanja vlasti, a kada se situacija smiri, bilo prinudno ili mirnim putem, počinje dugotrajno razvlačenje postupka, najčešće bez jasnog epiloga.

Ovako oni koji prate društvena i socijalna dešavanja u BiH opisuju svaki pokušaj borbe za osnovna ljudska prava, prije svih ono na život, a na pitanje – zašto je u BiH toliko teško dočekati pravdu, odgovaraju da nemamo nezavisne institucije, prije svih pravosuđe.

Izbjegavanje odgovornosti
Tragedija u Sarajevu, kada je tramvaj iskočio iz šina te usmrtio mladića Erdoana Morankića, a teže povrijedio nekoliko osoba, izvela je Sarajlije na ulicu.

Riječ “pravda” ponovo odjekuje Bosnom i Hercegovinom, a ono što su ljudi dosad dočekali je tek poneka ostavka, uz tvrdnje “nismo mi krivi”, ali suština nije da se podnese ostavka kad se problem pojavi, već da se ne dozvoli da do problema uopšte dođe.

“Jedan veliki problem u našem društvu od rata pa do danas je izbjegavanje odgovornosti, ali i činjenica da je kompletno društvo naučilo da ne postoji odgovornost. I, evo, danas vi vidite da niko nije odgovoran, niko nije kriv”, neke su od poruka građana Sarajeva.

A da li će ih čuti oni koji treba to da čuju, pitanje je na koje u nebrojeno puta do sada nije konkretno odgovoreno u BiH.

Brojne tragedije
Atentat u kojem je 6. novembra 2007. godine ubijen Milan Vukelić u Banjaluci, ubistvo Davida Dragičevića u Banjaluci, smrt Dženana Memića u Sarajevu nakon što je pretučen, požar u Domu penzionera u Tuzli u kojem je stradalo 12 osoba, tragedija u Donjoj Jablanici u kojoj je usljed poplava i klizišta kamenoloma poginulo 19 osoba, atentat na Željka Kopanju, tada glavnog urednika i vlasnika “Nezavisnih novina”, usljed koga je zadobio teške tjelesne povrede i izgubio obje noge.

Da li će se u potragu za istinom i pravdom za stradale i žrtve u pomenutim slučajevima koji nikada nisu adekvatno riješeni, dodati i slučaj “Tramvaj smrti” iz Sarajeva?

“Mislim da se može nešto promijeniti i nadam se da hoće kako danas tako i u narednim danima. Sigurnost i povjerenje su definitivno potreseni i nije, nažalost, ovo prvi slučaj koji se desio greškom sistema, ali mi biramo vlast, pa se nadamo da će se i sada nešto moći promijeniti”, rekla je optimistično jedna od učesnica protesta u Sarajevu.

Teško dočekati pravdu u BiH
Međutim, poznavaoci prilika strahuju da će stavovi Sarajlija samo ostati javno izgovorena riječ koja će, kao i u većini slučajeva do sada, ispariti u vazduhu.

Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava, poručuje da je u BiH teško dočekati pravdu zato što institucije nisu nezavisne.

“Pravda u Bosni i Hercegovini neće biti dostižna dok god politička moć stoji iznad zakona. Policija, tužilaštva, sudovi i sigurnosne agencije formalno postoje kao stubovi pravne države, ali u praksi funkcionišu po nalozima političkih moćnika. Politički lideri koji imaju presudan uticaj na imenovanja, karijere i resurse institucija, zloupotrebljavaju svoju moć, gradeći sistem ličnih interesa, a ne vladavine prava. Zbog toga se nakon svake velike tragedije ponavlja sličan obrazac. Takav ishod nije rezultat slučajnosti ili neefikasnosti, nego sistema u kojem su nedodirljivi politički moćnici iznad zakona i institucija”, kaže on.

Todorović u fokus opet vraća činjenicu da je partokratija u BiH dovela do toga da se na ključnim mjestima po pravilu nalaze nesposobni, ali, kako kaže, beskrajno lojalni kadrovi, što za posljedicu ima kombinaciju korupcije, nekompetentnosti, poslušnosti, straha i odsustva lične odgovornosti.

Društvo se mobilizuje tek po tragediji
Kao dodatan problem navodi i to što je javni prostor u BiH godinama zasićen međuetničkim podjelama i konfliktima, dok su solidarnost i javni interes potisnuti.

“Postoji i drugi dio problema. Društvo u BiH se mobilizuje kada tragedija postane vidljiva i lična, ali pritisak rijetko traje dovoljno dugo da natjera sistem na stvarne promjene. Vlast često računa upravo na zamor, strah i osjećaj beznadežnosti među građanima. Zato danas imamo zatvoren krug, politički kontrolisane institucije koje štite vlast, sistemsku korupciju koja blokira odgovornost i društvo koje je iscrpljeno stalnim krizama. U takvim okolnostima protesti su razumljiv izraz očaja, ali bez stvarne nezavisnosti institucija oni rijetko dovode do pravde”, poručuje Todorović za “Nezavisne”.

Vasić: Mladi su odlučni
Sociolog Vladimir Vasić kaže da je izlazak ljudi na ulicu u Sarajevu, prije svih mladih, dokaz da su oni odlučni i spremni da iznesu probleme ovog društva na svojim leđima.

“Poslali su, po mom mišljenju, čak i ćutnjom poruku da ne žele otići odavde, ali da isto tako ne žele društvo u kojem vlada strah. Ambijent straha je jedan od najvećih problema u ovoj našoj zajednici. Ljudi se možda plaše da izađu na neki protest da ih neko ne bi etiketirao da su nečiji, da su protiv nekoga. Mi smo građani ove države, borimo se za prava i sigurnost. Naravno da se neke stvari ne mogu tehnički spriječiti, poput nekih saobraćajnih nesreća, ali možemo poslati poruku da društvu u BiH treba više odgovornosti. Bez toga ne možemo ništa”, rekao je Vasić za “Nezavisne novine”.