Vlada Federacije Bosne i Hercegovine juče je razriješila Vojina Mijatovića dužnosti potpredsjednika FBiH i federalnog ministra razvoja, preduzetništva i obrta, nakon što mu je Vrhovni sud FBiH zabranio obavljanje službene dužnosti.

Odluka dolazi nakon što je Vrhovni sud FBiH prošle sedmice potvrdio optužnicu protiv Mijatovića i drugih osoba zbog sumnje na zloupotrebu položaja ili ovlaštenja u vezi s dodjelom gotovo milion KM grant sredstava.

Optužnica zbog dodjele 997.363 KM

Prema navodima optužnice, riječ je o bespovratnim sredstvima u ukupnom iznosu od 997.363 KM, pri čemu je kompaniji „38X Ventures“ navodno omogućen povoljniji položaj u postupku izbora korisnika sredstava.

Vrhovni sud FBiH je 15. septembra potvrdio optužnicu, a nakon toga je donio i odluku kojom je Mijatoviću zabranjeno obavljanje službene dužnosti federalnog ministra razvoja, preduzetništva i obrta, kao i drugih službenih funkcija u okviru Vlade FBiH.

Zabrana se odnosi i na njegovu funkciju potpredsjednika Federacije BiH, kao i na rukovodeće poslove u organima izvršne vlasti FBiH.

Mijatovića mijenja Martina Jovanović

Na njegovo mjesto u Federalnom ministarstvu razvoja, preduzetništva i obrta dolazi Martina Jovanović, iz Sektora za opšte pravne i finansijske poslove tog ministarstva.

Mijatović je ranije najavio da će njegovi advokati podnijeti žalbu Vrhovnom sudu FBiH čim dobiju rješenje.

„Bez obzira na sve, ostajem pri stavu da pravosudni organi trebaju nesmetano raditi svoj posao, a ja ću kao i do sada sarađivati i poštovati sve odluke“, poručio je Mijatović.

Njegovo razrješenje predstavlja direktnu posljedicu sudske odluke o zabrani obavljanja funkcije, dok će eventualna krivična odgovornost biti utvrđivana u sudskom postupku.

Najava uprave Nacionalnog parka „Sutjeska“ da se na platou Prijevor privodi kraju izgradnja bazena za gašenje požara kapaciteta 80 metara kubnih, finansiranog sa više od 330.000 KM, na prvi pogled djeluje kao hvale vrijedna briga o očuvanju prirodnih resursa. Međutim, iza zvaničnih fraza o „unapređenju zaštite od požara“ krije se niz otvorenih pravnih, ekoloških i finansijskih kontroverzi koje otvaraju ključno pitanje: da li je teška mehanizacija i građevinski radovi na 1.660 metara nadmorske visine uopšte u skladu sa zakonom i šta se zapravo gradi u srcu najstarijeg nacionalnog parka u Bosni i Hercegovini?

Pravni lavirint: Šta Zakon o zaštiti prirode (ne) dozvoljava?

Gradnja u nacionalnim parkovima u Republici Srpskoj nije pitanje diskrecionog prava uprave preduzeća niti resornog ministarstva, već je strogo normirana Zakonom o zaštiti prirode Republike Srpske i posebnim Zakonom o Nacionalnom parku „Sutjeska“.

Prema ovim zakonima, prostor parka podijeljen je na tri zone zaštite:

1. Režim zaštite I stepena (stroga zaštita): Isključuje bilo kakav oblik gradnje, privrednog korištenja ili zahvata koji mijenjaju prirodno stanje.

2. Režim zaštite II stepena (aktivna zaštita): Dozvoljava strogo kontrolisane intervencije radi očuvanja ekosistema, ali izričito zabranjuje promjenu hidrografske mreže, narušavanje geomorfoloških oblika i izgradnju trajnih infrastrukturnih objekata koji nisu u direktnoj funkciji očuvanja izvornih staništa.

3. Režim zaštite III stepena: Predviđa mogućnost ograničenog turističkog i infrastrukturnog razvoja, ali isključivo u skladu sa Prostornim planom područja posebne namjene i važećim Planom upravljanja.

Plato Prijevor nalazi se na samom rubu prašume Perućica i u neposrednom podnožju vrha Maglić. Uvođenje teške građevinske operative, iskopavanja i betoniranja u takvom visokoplaninskom pojasu zahtijeva najstrožu moguću proceduru:

• Prethodnu procjenu uticaja na životnu sredinu (EIA): Javnost do danas nije vidjela studiju koja dokazuje da betoniranje 80 kubika vode na ovoj lokaciji neće degradirati krhka planinska staništa.

• Vodnu saglasnost i ekološku dozvolu: Gradnja akumulacije u zoni gdje su izvorišta izuzetno osjetljiva ne smije se sprovoditi bez odobrenja nadležnih vodoprivrednih i ekoloških institucija.

• Građevinsku dozvolu prema Prostornom planu: Svaki zahvat u prostoru koji nije predviđen Prostornim planom NP „Sutjeska“ predstavlja direktno kršenje zakona.

Pozivanje na „zaštitu od požara“ u praksi često služi kao prečica za zaobilaženje složenih procedura koje nameću zakoni o zaštiti prirode, jer se intervencija pravda vanrednim i spasilačkim potrebama.

Priznanje koje pali alarme: Šta kriju „druge svrhe“?

Najsporniji momenat čitavog projekta leži u samoj izjavi vršioca dužnosti direktora Parka, Aleksandra Golijanina, koji je otvoreno priznao:

„Bitno nam je da imamo jedan takav bazen za potencijalno gašenje požara, a poslužiće i za druge svrhe, s obzirom da su u ljetnom periodu izvori vode na tom području male izdašnosti.“

Ova formulacija predstavlja klasičan alarm za ekološke inspektore i stručnu javnost. O kojim se to „drugim svrhama“ radi?

• Ako su lokalni izvori vode u ljetnom periodu već „male izdašnosti“, odakle će se akumulacija od 80 tona vode puniti, a da se pri tome ne isuše i ne prekinu prirodni vodotoci koji napajaju staništa nizvodno, uključujući i zaleđe same Perućice?

• Da li se pod plaštom zaštite od požara gradi hidrotehnička infrastruktura za napajanje budućih ugostiteljskih i smještajnih objekata na Prijevoru, čime se otvaraju vrata nekontrolisanoj komercijalizaciji i apartmanizaciji zaštićenog područja?

Korištenje vode u nacionalnom parku u komercijalne svrhe ili za preusmjeravanje prirodnih tokova zakonom je najstrože zabranjeno ukoliko ugrožava hidrološki bilans. Oduzimanje vode iz oskudnih ljetnih izvora zarad vještačkog rezervoara direktno potkopava opstanak flore i faune tog lokaliteta.

Ekonomska računica: Bazenčić po cijeni vile

Pored pravnog i ekološkog aspekta, finansijska konstrukcija ovog poduhvata otvara ozbiljna pitanja o transparentnosti i opravdanosti trošenja javnog i donatorskog novca:

• 300.000 KM za građevinske radove

• 32.000 KM za „izradu projektne dokumentacije“

• Ukupno: 332.000 KM

Za taj novac Nacionalni park dobija rezervoar zapremine 80 kubnih metara. Da bi se razumjela razmjera ovog iznosa, 80 kubika vode odgovara dimenzijama prosječnog manjeg dvorišnog bazena (npr. 8 x 5 metara, dubine 2 metra).

Jednostavna računica pokazuje da jedan kubni metar izgrađenog kapaciteta ovog rezervoara košta preko 4.150 KM.

Iako nepristupačan planinski teren na Prijevoru nesumnjivo poskupljuje transport materijala i rad mašina, iznos od trećine miliona maraka za betonsku jamu zapremine osrednjeg bazena zahtijeva detaljnu analizu troškovnika. Činjenica da se projekat realizuje kroz saradnju Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa i UNDP-a ne oslobađa aktere obaveze da polože račune javnosti: ko je izvodio radove, kako je sproveden tender i zašto se za taj novac nisu mogla nabaviti mobilna protivpožarna vozila i oprema koja ne ostavlja trajne ožiljke u prirodi?

Zaštita prirode kroz njeno uništavanje

Paradoks koji se godinama ponavlja u zaštićenim područjima Bosne i Hercegovine ponovo je na djelu u Nacionalnom parku „Sutjeska“. Umjesto jačanja rendžerske službe, video-nadzora za ranu detekciju požara i stroge kontrole ulaska neodgovornih posjetilaca, rješenje se traži u betonu, bagerima i građevinskim radovima.

Ukoliko se nadležne inspekcije — republička ekološka i urbanističko-građevinska inspekcija — hitno ne uključe i ne predoče javnosti tačne lokacijske uslove, procjenu uticaja i građevinsku dozvolu za radove na Prijevoru, bazen od 332.000 KM postaće opasan presedan. Presedan po kojem je u nacionalnom parku dozvoljeno graditi sve, dokle god se na tablu stavi donatorski logo i floskula o „protivpožarnoj zaštiti“.

Banjaluka24

Nakon što su mašine u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik utihnule, a oko 2.000 radnika ostalo u strahu za golu egzistenciju, dugogodišnji rudar i sindikalac Jelenko Marinković u razgovoru za magazin „Žurnal“ iznosi teške optužbe: kolaps energetskog giganta nije plod slučajnosti, već pažljivo isplanirana operacija uvođenja privatnika u posao vrijedan milijarde.

Odluka uprave Rudnika i Termoelektrane (RiTE) Ugljevik od 13. oktobra da naloži potpunu obustavu proizvodnje zbog nedostatka uglja označila je početak jedne od najtežih kriza u novijoj istoriji elektroenergetskog sistema Republike Srpske. Dok ugalj ne stiže do kotlova, a cjelokupna regija strahuje od ekonomskog kraha, radnici tvrde da se iza prividnog tehničkog zastoja krije decenijski plan sistemskog urušavanja preduzeća.

Jelenko Marinković, rudarski tehničar koji radni staž u ugljevičkom rudniku bilježi još od 1996. godine, otvoreno upozorava da je na sceni dobro poznat scenario.

„Neće ga kupiti na klasičan način. Oteće ga“, poručuje Marinković, pojašnjavajući matricu po kojoj se javno dobro prebacuje u privatne džepove.

Mehanizam tihog sloma: Kako dotući giganta bez ispaljenog metka
Prema riječima ovog iskusnog rudara, zastoj u proizvodnji direktna je posljedica višegodišnjeg ignorisanja bazičnih potreba rudnika. Umjesto minimalno 35 ispravnih dampera, neophodnih za nesmetan rad, na kopu ih je trenutno operativno svega 16. Bez adekvatnih mašina, rudari fizički ne mogu obezbijediti jalovinu i doći do uglja, iako cijeli Ugljevik bukvalno leži na rudnom bogatstvu.

Marinković tvrdi da je takvo stanje vještački indukovano:

„Suština je u tome da se preduzeće dovede u stanje u kojem više ne može samostalno da funkcioniše. Cilj je da mi sa ovo malo preostale mehanizacije dođemo što bliže glavnom ležištu uglja. Kada naše mašine definitivno otkažu, uprava će reći: ‘Ljudi, mi više ne možemo, mora se uvesti privatnik.’ Privatnik potom skine taj površinski sloj zemlje, dođe do našeg uglja i počne ga prodavati našoj termoelektrani po visokoj cijeni koju ona ne može da plati. Na kraju će, na osnovu duga za naš sopstveni ugalj, preuzeti i samu termoelektranu — preko papira, bez ijedne uložene marke.“

Kao ključne poluge ovog procesa Marinković imenuje stranačke uprave koje imenuje Vlada Republike Srpske, optužujući ih da su novac namijenjen investicijama u proizvodnju i mehanizaciju godinama preusmjeravale u političke i privatne interese.

Apsurdi u brojkama: Stotine miliona za kongresne sale, mrvice za rudnik
Finansijski parametri ukazuju na ekonomski paradoks sa kojim se Republika Srpska suočava:

55 do 60 eura po megavat-satu iznosi cijena struje proizvedene u Ugljeviku.

Oko 150 eura po megavat-satu plaća se struja iz uvoza kada domaći blokovi stanu.

350 miliona KM procijenjeni je iznos neophodan za potpunu modernizaciju, nabavku dampera, rezervnih dijelova i otvaranje novih otkopnih polja na RiTE Ugljevik.

Dok se tvrdi da novca za spas preduzeća koje hrani hiljade porodica nema, Elektroprivreda RS istovremeno planira megalomanske projekte poput izgradnje Kongresne dvorane u Trebinju, čija je vrijednost procijenjena na čak 309 miliona KM sa PDV-om.

Poređenje ova dva iznosa jasno oslikava prioritete vladajućih struktura: novac koji bi trajno osigurao energetsku stabilnost i radna mjesta usmjerava se u objekte bez proizvodne vrijednosti.

Basen koji vrijedi milijarde eura
Razmjere apsurda još su izraženije kada se sagledaju geološke procjene ugljevičkog basena. Uglja ima dovoljno za narednih šest decenija rada:

Istražene rezerve: oko 120 miliona tona.

Potencijalne neistražene rezerve: približno 500 miliona tona.

Ležište „Ugljevik Istok 2“: raspolaže sa 57,4 miliona tona visokokvalitetnog uglja.

Uz konzervativnu tržišnu cijenu od 100 eura po toni, samo ležište „Ugljevik Istok 2“ vrijedi nevjerovatnih 5,7 milijardi eura.

Podsjećamo, koncesija za ovo strateško ležište ranije je dodijeljena kompaniji „Comsar Energy“ u vlasništvu ruskog oligarha Rašida Serdarova, na šta su sindikalci bezuspješno upozoravali još od 2013. godine. Marinković kalkuliše da bi, uz rastuće cijene energenata, RiTE Ugljevik mogao samostalno ostvarivati između 500 i 600 miliona KM godišnjeg prihoda, dok fiksni operativni troškovi i plate radnika iznose oko 200 miliona KM.

Umjesto profita za državu, trasira se put po kojem bi se ponovili scenariji preuzimanja resursa kakvi su već viđeni u rudnicima Ljubija, industrijskom kompleksu u Zenici ili zvorničkoj „Alumini“.

Pacifikacija radnika i politički „sindrom kuvane žabe“
Iako su radnici u martu protestovali tražeći garancije za opstanak, snaga za radikalniji sindikalni otpor danas je, prema Marinkoviću, gotovo neutralisana. On tvrdi da je poslovodstvo preuzelo kontrolu nad sindikalnim izborima, diktiralo podobne kandidate i potisnulo lidere koji su ranije organizovali štrajkove.

„Ušli su u sve pore našeg preduzeća. Čim se pomene zastoj, pojave se njihovi ljudi i sindikalci s pričom: ‘Hajde da im damo još 15 dana.’ I tako sve prođe u praznim obećanjima. Ako uđe privatnik, svih 2.000 radnika je direktno ugroženo. Zašto bi privatni vlasnik zadržao domaće radnike kada može dovesti jeftiniju radnu snagu iz inostranstva?“, pita se Marinković.

Na pitanje kako to da su građani Ugljevika na nedavnim Opštim izborima u oktobru ponovo dominantno glasali za vladajući SNSD dok im se privreda gasi pred očima, Marinković odgovara definicijom opšte apatije:

„To je klasični sindrom kuvane žabe. Ljudi su anestezirani, pristaju na sitan novac za glasove, a medijski mrak pred izbore ne dozvoljava da se sagleda stvarna slika ekonomske propasti u koju srljamo.“

Uprkos svemu, tradicija rudarstva u Ugljeviku duga 130 godina još uvijek ima šansu za preživljavanje. Spas, međutim, ne leži u novim kreditima i praznim političkim obećanjima, već u hitnoj smjeni partijskog menadžmenta, obustavi izvlačenja profita kroz sumnjive tendere i hitnom preusmjeravanju sredstava u osnovnu mehanizaciju. Sve ostalo je uvod u definitivni gubitak energetskog suvereniteta Republike Srpske.
Banjaluka24