Malo Polje, nekadašnje veliko selo sa osnovnom školom, udaljeno od Han Pijeska desetak kilometara, danas se, kao i većina drugih u Republici Srpskoj, svelo na dvadesetak stalnih stanovnika na prostranoj planinskoj visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine.

Posljednjih nekoliko godina oživljava izgradnjom vikendica, što daje nadu da će mještani imati više prilike za popunjavanje dana komšijskim razgovorima kojih je danas sve manje.
Penzioner Neđo Vukosavljević posljednjih godina brine o bolesnoj majci u selu Malo Polje kod Han Pijeska i slobodno vrijeme popunjava izradom ikona duborezom na drvetu i poklanja ih članovima porodice i bližoj rodbini.
Vratio se iz Beograda, gdje je proveo radni vijek kao policijski službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i već nekoliko godina u rodnom selu brine o osamdesetšestogodišnjoj majci Dragici, koja se razboljela nakon što je u vrijeme pandemije virusa korona ostala bez sina i kćerke.

Tako je obaveza da bude uz ožalošćenu majku ostala na Neđi, koji je šarolikost života u velegradu zamijenio duborezom na drvenoj ploči javora, od koje nastaju i nastajaće, priča on za Srnu, ako Bog da, i dalje ikone koje su do sada bile samo poklon za najbliže.

Neđo ne razmišlja o prodaji, jer nije ni počeo da rezbari zbog toga, ali mu je, priznaje, “puno srce što je oživio talenat iz djetinjstva da zapaža lijepe predmete i što je našao svoj stvaralački mir“.
Nakon završene gimnazije na Han Pijesku, Vukosavljevića put vodi u Beograd, gdje u turbulentna vremena službuje pri odumiranju jedne i nastanku druge države, te odlazak u penziju 2015. godine doživljava kao početak slobodnog vremena u kome bi se mogao baviti nekim lijepim radom, bez stresa i trzavica.

Razmišljajući čime bi mogao ispuniti dane u selu sa svega dvadesetak stalnih stanovnika, Neđo se prisjetio nekadašnje dječačke želje da se oproba u duborezu.

– Kada je naš komšija Božo Drljić, koji se uspješno bavio izradom svatovskih ploski i lijepih kućnih predmeta od drveta, mojim roditeljima poklonio čiviluk, njegovi ukrasi su u meni kao trinaestogodišnjem dječaku pokrenuli posebnu želju da se oprobam u tom radu – priča Neđo.

Tako je pripremio drvo i sve nožiće iz kuće, te napravio sličan čiviluk koji i dan-danas stoji u njegovoj seoskoj kući u Malom Polju.

Neđo se po odlasku u penziju prisjetio tih dječačkih vještina i odlučio da penzionerske dane popuni upravo tim radom, duborezom na javoru u njegovom zavičaju poznatom kao najpovoljnijem i najljepšem drvetu za oblikovanje.

Za početak je za crtanje na drvenoj ploči koristio slike svetaca sa kalendara i tako je posao krenuo od najteže za rad – ikone Svetog Jovana, koji je i krsna slava i zaštitnik njegove porodice, u nadi da će i Božija volja biti da to uradi kako treba.

– Stigle su i prve pohvale, među kojima je blagoslov sveštenika sa Han Pijeska i posao je počeo lagano, ali baš dobro, kako sam i poželio – istakao je Vukosavljević.

Uslijedila je potom izrada ikone Majke Božije i Isusa Hrista, te ikona Svete Petke, kojoj je posvećena i crkva na Čukaričkoj padini u Beogradu, gdje živi sa porodicom, a potom i ikona Svetog Nikole za njegovu suprugu i tako redom.

Neđo sa ponosom ističe da uskoro završava svoju omiljenu ikonu Belog anđela, kojoj se posebno divi.

Vukosavljević je do sada radio samo ikone i ukrasio duborezom nekoliko lovačkih trofeja, ali je nedavno počeo i da slika temperom na platnu, što mu kaže, predstavlja odmor za oči od napornog rada oko duboreza, koji zahtijeva jaku koncentraciju.

Malo Polje, nekadašnje veliko selo sa osnovnom školom, udaljeno od Han Pijeska desetak kilometara, danas se, kao i većina drugih u Republici Srpskoj, svelo na dvadesetak stalnih stanovnika na prostranoj planinskoj visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. Posljednjih nekoliko godina oživljava izgradnjom vikendica, što daje nadu da će mještani imati više prilike za popunjavanje dana komšijskim razgovorima kojih je danas sve manje.