Izvještavanje i debatovanje o đacima i naročito njihovim roditeljima koji zlostavljaju prosvetne radnike već mjesecima traje u Južnoj Koreji.

Tokom ljeta taj društveni problem dospio je u žižu javnosti kada su zabilježena četiri samoubistva nastavnika i nedjeljama održavani masovni protesti prosvetara koji su zahtjevali poboljšanje uslova rada i zaštitu svojih prava.

Ovih dana u Južnoj Koreji mediji bruje o manje ili više neobičnim epizodama iz škola i obdaništa.

Jedna vrsta medijskog čuda postao je slučaj žene koja je izmetom uprljanu pelenu svog djeteta bacila u lice vaspitačici nezadovoljna načinom na koji se ona odnosila prema njemu, prenosi RTS.

Veliku pažnju privlači i viralni snimak srednjoškolke koja se podsmjeva profesoru zato što je pokušao da je zaustavi da ne pobjegne s časa, tako što ga optužuje za fizičko maltretiranje jer je povukao njenu torbu.

Na snimku ona ga između ostalog samouvjereno grdi i riječima da je zaboravio da je ona nečija “dragocjena ćerka”.

Oba slučaja su u žiži medija jer se u azijskoj zemlji s pedeset miliona stanovnika poslednjih mjeseci žustro debatuje o problemu erozije autoriteta nastavnika i maltretiranju koje oni podnose od učenika i njihovih roditelja.

Učestala samoubistva prosvetara

Taj problem je postao jedno od aktuelnih gorućih društvenih pitanja zbog niza samoubistava nastavnika tokom ljeta, pokrenuo je masovne proteste prosvetara i na vidjelo iznio široki spektar problema u vezi s njihovim zakonskim i društvenim statusom.

Naime, za samo dva mjeseca tokom prošlog ljeta, počev od jula, četiri nastavnika osnovnih škola u Južnoj Koreji su sebi oduzela život. Crne statistike pokazuju da je od 2018. do juna ove godine u toj zemlji samoubistvo izvršilo oko sto nastavnika osnovnih i srednjih javnih škola.

Mada nisu poznati detalji o uzrocima tih tragedija, bar kada je riječ o pomenuta četiri slučaja jasno je da je, pored preopterećenosti poslom i dugog radnog vremena, bitnu ulogu odigralo maltretiranje koje su žrtve pretrpele od roditelja đaka.

Saosjećanje južnokorejske javnosti naročito je privukao slučaj dvadesettrogodišnje nastavnice iz Seula, nakon čije smrti su u julu otpočeli masovni protesti prosvetnih radnika, koji su trajali do početka septembra i na svom vrhuncu okupili oko 200.000 ljudi. Kuriozitet je da je ona ruku na sebe digla na radnom mjestu samo pet mjeseci nakon što se zaposlila.

Pad s društvenog pijedestala?

Južna Koreja je sredina u čijoj je kulturi vekovima dominirao tradicionalni konfučijanski sistem vriednosti u kojem važno miesto ima poštovanje prema starijima i osobama na društveno važnim položajima, pa su školski nastavnici i univerzitetski profesori, i uopšte učeni ljudi, dugo bili izrazito poštovani, te uživali dobar ugled i društveni status uprkos relativnom siromaštvu.

Ovo posebno stoga što su u konfučijanskoj misli moralno vaspitanje i sticanje svih vrsta znanja, a naročito onog koje doprinosi usavršavanju ličnosti, esencijalni za postizanje društvene harmonije, mira i prosperiteta. Prosvetari kao nosioci obrazovanja i moralnog vaspitanja otud su tradicionalno važili za vrlo važne i ugledne članove zajednice, prema kojima je provokativni, antagonistički odnos bio nezamisliv.

Međutim, u poslednjih deceniju i po, odnos roditelja i učenika prema njima se drastično mjenja, zbog čega se mnogi prosvetni radnici ne samo susreću s nepoštovanjem već postaju žrtve mentalnog i fizičkog nasilja.

O tome svedoče i podaci istraživanja koje je sprovelo Ministarstvo obrazovanja, po kojima vidno raste broj slučajeva u kojima se nastavnici žale na maltretiranje i traže pomoć i zaštitu vlasti. U prošloj školskoj godini, na primjer, zabilježeno je više od 2.000 zvaničnih žalbi prosvetnih radnika na ponašanje djece, u odnosu na nešto više od 1.100 za čitav period od 2018. do 2022. Takođe, dok je u 2021. godini 437 nastavnika u Južnoj Koreji zatražilo pomoć zbog pretećeg ponašanja i nasilja đaka, deset godina ranije to je učinilo njih 287.

Štaviše, prošle godine u Južnoj Koreji se od depresije liječilo više od 158.000 prosvetnih radnika, uključujući tu i vaspitače u obdaništima, u odnosu na nešto više od 88.000 u 2018.

Uzroci promjene društvenog položaja prosvetnih radnika

Povod za promjenu odnosa đaka i roditelja prema nastavnicima je prije svega jačanje individualističkih vrijednosti i diskursa o pravima djeteta zapadnog porekla, koji razaraju stari konfučijanski pogled na svijet u kojem se strogo vaspitanje, uključujući tu i fizičko kažnjavanje neposlušne djece u učionici, smatralo neophodnim radi izgradnje ličnosti.

Odnosno, krajem prve decenije ovog vijeka mediji u Južnoj Koreji počeli su da intenzivno izvještavaju o slučajevima u kojima su nastavnici grubo kažnjavali djecu, što je, pored zgražavanja, debata i javnih protesta, vremenom dovelo i do formulisanja zakonske regulative koja roditeljima omogućava da vlastima prijave profesore za maltretiranje bez konkretnih fizičkih dokaza.

Taj zakon iz 2014. godine dao je veliku moć roditeljima: oni sad mogu da, po svom nahođenju, pokrenu postupak za suspenziju i smjenu prosvetnih radnika izgovarajući se navodnim verbalnim maltretiranjem i ponižavanjem djeteta čak i u slučaju kada je nastavnik prosto ukorio đaka ili mu dao lošiju ocjenu.

Da bi izbjegli pokretanje disciplinskog postupka, obrazovni radnici su prisiljeni da trpe duge pridike, da se izvinjavaju za ono što nisu učinili i pravdaju mušičavim roditeljima za “grehe” kao to što nisu pohvalili njihovo dijete jednako koliko neko drugo ili zato što su ga pred razredom opomenuli da ne priča.

Ta slabost nastavnika, naravno, nije promakla đacima, od kojih je neki zloupotrebljavaju kako bi ih ismjevali i provocirali. Takođe, opasnost od suspenzije na osnovu “emotivnog maltretiranja”, čija je definicija vrlo rastegljiva, navela je mnoge nastavnike da potpuno odustanu od pokušaja da uvedu bilo kakvu disciplinu u učionicu.

Oni su prisiljeni da se umjesto obrazovanjem i moralnim vaspitanjem djece bave ličnim preživljavanjem.

Pojedini južnokorejski psiholozi tvrde da su među roditeljima koji zloupotrebljavaju zakon da bi maltretirali prosvetne radnike u velikom broju oni koji su u ranoj mladosti sami doživeli fizičko kažnjavanje ili ponižavanje pred drugim đacima i prezir i agresiju koju osjećaju prema svojima nekadašnjim nastavnicima sada projektuju, odnosno iskaljuju, na nevine prosvetne radnike.

Jedan od faktora koji doprinosi povećanom mješanju roditelja u rad prosvetara je i njihova fiksacija na uspjeh djeteta, koja je posljedica anksioznosti karakteristična za vrlo kompetitivna dalekoistočna društva, u kojima i od stepena uspjeha na nižim nivoima obrazovanja u dobroj mjeri zavisi prohodnost na najuglednije univerzitete, od čega dalje zavisi zapošljavanje i samim tim visina prihoda i kvalitet života.

Sociolozi vjeruju i da činjenica da većina južnokorejskih parova sada ima samo jedno dijete doprinosi njihovoj opsesiji da ga zaštite i od najmanje teškoće, te mu sve omoguće i olakšaju, makar i po cijenu da šikaniraju nastavnike i od njih silom izvlače dobre ocjene.

Još jedan društveni element koji poslednjih decenija mijenja stav roditelja prema prosvetnim radnicima je i činjenica da je obrazovanje u privatnim školama postalo ne samo stvar prestiža već i potreba zbog rastuće razlike u kvalitetu nastave koja se nudi u privatnim i javnim školama. Činjenica da skupo plaćaju uslugu obrazovanja neke roditelje navodi na pomisao da imaju pravo da mnogo toga zahtjevaju od nastavnika.

Ministarstvo obrazovanja traži rješenje

Južnokorejsko Ministarstvo obrazovanja sada nastoji da iznađe rješenja za zaštitu osoblja škola od maltretiranja. Između ostalog, najavljuju se uvođenje prakse obaveznog snimanja telefonskih poziva roditelja, korišćenje četbot sistema za prijem prigovora roditelja koji će ograničiti njihov direktan kontakt sa nastavnicima i stalno zapošljavanje pravnika u osnovnim školama, koji će biti na raspolaganju nastavnicima.

Međutim, ima i onih koji tvrde da je zlostavljanje nastavnika, kao i strogo kažnjavanje djece u ne tako davnoj prošlosti, dio šire “kulture maltretiranja” u Južnoj Koreji, pa se zahtjevaju rješenja koja nadilaze određenu profesiju ili pojedinačni segment društva.

Slično tome, može se smatrati i da je pomenuti niz samoubistava nastavnika prošlog ljeta takođe dio šire prakse ili kulturnog fenomena “epidemije” samoubistava koji je svojstven Južnoj Koreji.

Slične serije tih tragičnih činova u zemlji ranije su bilježene i, na primjer, među fabričkim radnicima koji su protestovali za poboljšanje svojih prava ili javnim ličnostima poput pjevača i glumaca i njihovim obožavaocima.