Connect with us

Društvo

Zašto se ubio Goran Karanović (19), vjernik koji je volio i štitio životnje? Jedna kap je prelila čašu

Goran Karanović (19), mladi zaštitnik napuštenih životinja iz sela Šibovska kod Prnjavora, ubio se u četvrtak uveče na imanju svojih roditelja.

Tako je 40 napuštenih pasa, o kojima je mladić brinuo, ostalo bez svog anđela čuvara.

Zašto je Goran digao ruku na sebe?

Da li je pritisak komšija i komunalne policije zaista otjerao mladića u smrt?

Goranovi roditelji, ali i mnogi zaštitnici životinja, tvrde da jeste.

Ali, ipak će mnogo toga u vezi sa ovom tragedijom, koja je rastužila cijeli region, zauvijek ostati misterija.

Šta se u trošnoj izbjegličkoj kućici porodice Karanović dešavalo u četvrtak uveče, u časovima koji su prethodili tragediji? I šta se dešavalo u Goranovoj duši?

Odgovora na ta pitanja nema.

Ekipa Srpskainfo, koja je juče pratila sahranu nesretnog mladića, razgovarala je sa komšijma i prijateljima, koji su došli na Goranov posljednji ispraćaj.

Iako su znali da je Goran bio pod pritiskom, svi su bili šokirani zbog tragedije koja se dogodila.

Naprosto, nisu to očekivali.

Isitna, nekoliko komšija je konstantno potpisivalo peticije, tražeći da se psi uklone iz naselja, jer su im navodno smetali. Čuli smo i da je dolazila Komunalna policija. Ali, sve to traje već mjesecima i ne znamo da se posljednjih dana desilo nešto naročito dramatično, što bi ovog dobrog momka navelo da digne ruku na sebe – kaže jedna mještanka susjednog sela Štivor, koja je poznavala porodicu.

Da je pritisak trajao mjesecima, svejdoče i dokumneti koji su u posjedu Srpskainfo.

Potvrdila je to ranije za Srpskainfo i Anđela Španović, predsjednica udruženja za zaštitu životinja “Wag Wag“, sa kojom je Goran sarađivao.

– Mi smo mu dosta pomogli i oko registracije smještaja za životinje i trebalo je da za petnaestak dana sve bude gotovo. Policija i inspekcija su konstantno dolazili kod Karanovića na vrata i stvarali mu pritisak, ali okidač koji je doveo do samoubistva je možda i Goranova mladost i to što nije shvatao kako ne postoji način da se bez sudskog naloga oduzima imovina – rekla je Anđela.

Da je rješenje problema bilo na dohvat ruke, smatra i načelnik opštine Prnjavor Darko Tomaš, koji je za Srpskainfo rekao da je nesretnog mladića sreo dan prije samoubistva i da mu je obećao pomoć.

– Rekao sam mu da ne brine, da mu niko neće oteti njegove pse, ali da ih mora iz naselja preseliti na drugu lokaciju. Predložio sam da ih smjesti na jednu poljanu, pola kilometra od njegove kuće, to je državna zemlja – izjavio je Tomaš i dodao da je mladiću obećao da će mu opština dati pomoć od 2.000 KM za preseljenje životinja.

Ali, to se nije desilo. Dan kasnije mladić se ubio.

I Snježana Emanuela Dalšašo Linke, žena koja je pomagala Goranu oko njegovih životinja, i koja ga je voljela i podržavala kao rođeno dijete, kaže da, kad je posljednji put vidjela mladića nije primijetila ništa što bi upućivalo na tako tragičan rasplet.

Vidjela sam ga dan prije tragedije. Da sam išta naslutila učinila bih sve da do toga ne dođe. I sada se pitam “zašto”, ali se bojim da na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor – kaže Snježana za Srpskainfo.

Karanovići su izbjeglička porodica, često su tražili, a mnogo puta i dobili materijalnu pomoć od lokalne zajdnice.

Iz svog sela u okolini Drvara došli su u jedno sasvim drugačije područje, ali mnoge komšije tvrde da oni nisu bili marginalizovani.

– Istina, bili su siromašni i kada su došli ovamo, jedva su se nekako skućili, ali nisu bili odbačeni. Učestovali su u svim dešavanima u svim i okolnim selima, dolazili na sahrane i veselja, prihvatili smo ih kao svoje – kaže komšija iz sela Šibovska.

Ovaj domaćin dodaje da je Goran bio fin, kulturan i vrijedan maldić i da njegovi psi nisu nikome pravili probleme.

– E sad, ima u selu nekih, kojima smeta ne samo pas, nego mu smeta i komšija. To su ljudi koji nemaju pojma o životu, mogu reći i da su zli. Tu su peticiju potpisivali i neki koji žive kilometrima daleko od kuće pokojnog Gorana, pa i neki koji iz inostranstva dođu dva puta godišnje – kaže naš sagovornik.

Priča da su se nakon tragedije komšije okupile i došle u kuću Karanovića, da su solidarno skupili novac za sahranu, kako bi, koliko toliko pomogli ojađenim roditeljima.

– Neko je dao 20, neko 50 maraka. Naravno, oni koji su isali peticije nisu dali ništa, oni nisu ni saučešće izrazili, ni na sahranu došli. Ali, vidjeli ste koliko je svijeta bilo na sahrani. Da Karanovići nisu cijenjeni i poštovani, da nismo svi voljeli Gorana, ne bi bilo tako – kaže ovaj komšija.

Na sahrani je komšija Mile Matijević održao potresan govor, iz kojeg se može isčitati mnogo toga.

Želio si, Gorane, da jaki pomažu nemoćnima, ali nisu te razumjeli, nisi opstao u ovom nakaradnom svijetu. Ti počivaj u miru, a mi grešni ćemo odgovarati pred Bogom i pred ljudima za sve što smo učinili i što nismo učinili. Da je dao Bog da se ovako sastanemo, koji dan ranije i da nađemo rješenje, a moglo se naći, ne bismo te danas ispraćali na vječni počinak – rekao je Matijević.

Kasnije je Mile Matijević za Srpskainfo rekao da je Goran bio dobar mladić, da je imao talenat za rad sa životinjama i da je mogao imati lijepu perspektivu.

– Podsticao sam ga da se upiše u Policijsku akademiju, da bude kerovođa za policijske pse. Vjerujete ne bi u tom poslu bilo boljeg od njega – kaže Mile.

A da li je Goran vjerovao u sebe i u bolju budućnost? Ili ga je shrvao osjećaj besperspektivnosti? Je li ga zaista slomio strah za njegove “šapice” i osjećaj da je progonjen i neshvaćen? Ili se desilo još nešto, što je bio konačni okidač za očajničku odluku?

Psiholozi koje smo kontaktirali nisu željeli da komentarišu ovaj slučaj, jer kako kažu, to ne bi bilo profesionalno niti pošteno prema porodici preminulog.

U nezvaničnim razgovorima neki od njih su rekli da je svako samoubistvo priča za sebe i da neki ljudi mogu preživjeti i najgore traume, poput incesta ili silovanja, dok se drugi slome zbog naizgled manje teških problema.

Najčešće, uz nagomilane tegobe, samoubistvu prethodi ta “jedna kap, koaj prelije čašu”.

Koja je to kap presudila Goranu, niko ne zna.

Mladić nije ostavio nikakvu poruku, koja bi na to ukazivala.

Ono što se zna je da je njegovoj porodici neophodna pomoć, kako bi se izborila sa tako stršnom traumom.

Roditelji su očajni, sestra Gordana se ne odjava od bratove slike i stalno ponavlja da će napustiti studije, jer njen život više nema smisla.

Da li će Centar za mentalno zdravlje i Centar za socijalni rad u Prnjavoru priteći u pomoć Goranovoj porodici, vidjećemo u narednim danima.

Related Topics:

Društvo

LJETO NE ODUSTAJE Vrijeme pakleno vruće, temperature do 38 stepeni Celzijusovih

U Republici Srpskoj i Federaciji BiH i sutra će biti vruće i pretežno sunčano vrijeme uz malu do umjerenu oblačnost i temperaturu vazduha do 38 stepeni Celzijusovih.

Jutro će biti umjereno do pretežno oblačno, na sjeveru i u Semberiji sunčano. U prijepodnevnim časovima uslijediće djelimično razvedravanje od istoka i biće sve sunčanije, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Poslije podne i uveče moguć je razvoj oblačnosti koji će lokalno donijeti prolaznu kišu i pljusak s grmljavinom, dok će u Krajini i Posavini biti uglavnom sunčano. Uveče i tokom noći sa subote na nedjelju promjenljivo oblačno, uz moguću prolaznu kišu ili pljusak na sjeveru.

Jutarnja temperatura vazduha iznosiće od 13 do 18, u višim predjelima od 10 stepeni, a dnevna od 31 do 38 stepeni Celzijusovih.

Duvaće slab do umjeren vjetar, istočni i sjeveroistočni, saopšteno je iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda.

Temperatura vazduha danas u 14 časova: Čemerno 26 stepeni, Han Pijesak 27, Sokolac i Šipovo 28, Mrkonjić Grad i Gacko 29, Drvar 30, Prijedor, Srebrenica, Trebinje, Foča, Bugojno i Livno 31, Novi Grad, Bihać i Jajce 32, Bileća, Srbac, Sarajevo i Zenica 33, Banjaluka, Doboj, Zvornik i Tuzla 34, Bijeljina i Višegrad 35, te Mostar 38 stepeni Celzijusovih, prenosi Srna.

Nastavi čitati

Društvo

U BiH za DESET GODINA svaki OSMI RADNIK mogao bi biti iz NEPALA, BANGLADEŠA, INDIJE ili TURSKE

U BiH bi za deset godina svaki osmi radnik mogao biti iz Nepala, Bagladeša, Indije ili Turske ukoliko se nastavi sa negativnim demografskim trendovima i masovnim odlaskom domaćeg radno sposobnog stanovništva u neku od zapadnoevropskih zemalja.

Upozorava na ovo predsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Zoran Škrebić pojašnjavajući kako se do ovih alarmantnih podataka može doći ako se analiziraju zvanični podaci o broju rođenih, onih koji završe srednju školu i fakultet, ali i odu u penziju i na rad u inostranstvo.

Kako je pojasnio, ovi podaci otkrivaju da svake godine u prosjeku ode oko 15.000 ljudi, dok je onih koji završe srednju školu ili fakultet i počnu tražiti prvi posao tek oko 10.000.

– Trenutne potrebe poslodavaca daleko su veće od broja izdatih radnih dozvola za strance, a koji iznosi 2.000. Nama danas na godišnjem nivou nedostaje oko 5.000 radnika raznih profila. Ukoliko se nastavi sa pomenutim negativnim trendovima i u narednih desetak godina, Republika Srpska bi mogla imati manjak od čak 40.000 radnika, a kada je u pitanju BiH, taj broj bi najvjerovatnije iznosio oko 100.000. Nadam se da do ovog neće doći jer pored ekonomskog aspekta, tu su i drugi. Moramo voditi računa i o našem penzijskom sistemu. Šta kada broj onih koji su u penziji bude veći od broja zaposlenih, a blizu smo toga? Naravno, tu je i pitanje eventualne promjene demografske slike ovdašnjih prostora. Pogledajmo situaciju u pojedinim njemačkim gradovima. Sastav i profil ljudi koji u njima žive drastično se promijenio. Nisu to više isti gradovi i to izaziva sve veći bunt kod domicilnog stanovništva – istakao je Škrebić za “Glas Srpske”.

Kada je u pitanju trenutna situacija u BiH, odnosno u Srpskoj, Škrebić kaže da ona još nije toliko alarmantna kao, recimo, u Hrvatskoj, u kojoj je odobreno izdavanje dozvola za oko 100.000 radnika inostranog porijekla. Poređenja radi, godišnja kvota izdatih radnih dozvola u BiH je oko 7.300, od čega se na FBiH odnosi 4.490, a Srpsku 2.000. Među najtraženijim zanimanjima su građevinski radnici, zavarivači, bravari, kuvari, konobari i vozači, a oni koji najčešće prihvataju ove vrste poslova dolaze iz Nepala, Indije, Bangladeša i Turske.

Prema riječima Škrebića, ovi radnici na balkanske zemlje gledaju kao mi na zapadnu Evropu, jer su njihova primanja u zemljama iz kojih dolaze daleko manja od onih u BiH. Navodi i da se radi o izuzetno kompleksnom problemu kojem je neophodno ozbiljno i odgovorno pristupiti.

Kao veliki problem navodi i to što je veliki broj ljudi koji se nalaze na spisku Zavoda za zapošljavanje, u stvari, tu samo fiktivno i da se ta lica u velikom broju ne odazivaju na pozive poslodavaca.

– Mislim da trenutno na tom spisku ima oko 53.000 ljudi, ali od ovog broja, izuzetno je mali broj onih koji uistinu traže posao. Bilo je slučajeva da se na objavljene oglase za posao niko ne javi. I to je jedan negativni trend u gotovo svim opštinama i gradovima. Šta onda da poslodavci rade? Moraju se okretati uvozu radne snage – kaže Škrebić.

Kada su u pitanju najugroženiji sektori, odnosno oni u kojima je evidentan najveći nedostatak, to su građevinarstvo i prerađivačka industrija, ali ovaj problem se, upozorava, poput virusa širi i na druge privredne sektore. Navodi da se radi o problemu koji nije prisutan samo na ovdašnjim prostorima već i u cijelom regionu, pa i u zemljama članicama Evropske unije.

– Irci odlaze u Ameriku. Hrvati odlaze u Irsku, njihova mjesta popunjavaju, recimo, ljudi iz BiH, dok kod nas dolaze Azijci. Ekonomska kriza pokrenula je ove migracione tokove i pitanje je kada će se i kako oni završiti. Bilo bi lijepo da ne moramo uvoziti radnu snagu, ali takva je situacija. Svi moraju da shvate da privreda ne smije da trpi i stagnira zbog nedostatka radnika na domaćem tržištu. Da li je uvoz radnika najbolje rješenje? Naravno da nije, ali poslodavci su prinuđeni na tako nešto – navodi Škrebić.

Dodaje i da situacija u BiH još nije politički i ekonomski dobra da bi “natjerala” one koji su otišli i da se vrate. Pojašnjava da se radi o jednom višegodišnjem procesu, navodeći primjer Poljske kojoj je trebalo desetak godina da stabilizuje prilike u zemlji i zabilježi veliki povratak radnika iz inostranstva u zemlju.

– Kada je ova zemlja ušla u Evropsku uniju, zabilježen je veliki odliv radne snage. Otišlo je čak oko dva miliona poljskih radnika, prvenstveno u Njemačku. Tek prije godinu ili dvije ti ljudi su počeli da se vraćaju. Jedan od presudnih uslova za tako nešto, pokazalo se, bio je rast plata, ali i veliki privredni bum, pogotovo u sektoru tehnologija. Šta je nama činiti? U rješavanje ovog problema treba da se uključe svi, od poslodavaca, preko sindikalista do predstavnika Vlade. Naravno, u tu raspravu potrebno je uključiti i ekonomiste. Moramo pronaći sistemsko rješenje uz uzimanje u obzir nasušnih potreba privrede. Ako budemo samo pričali i čekali da se ovaj problem sam riješi, bojim se da nas ne čeka svijetla budućnost i mogle bi se obistiniti naše crne procjene da bi za deset godina Republika Srpska mogla imati manjak od 40.000 radnika – kaže Škrebić.

Generalni sekretar Saveza sindikata Republike Srpske Danko Ružičić smatra da je čitava ova priča o uvozu radne snage preuveličana od strane poslodavaca te su, u stvari, oni na spisku onih koji nose dobar dio odgovornosti za sadašnje stanje i odlazak velikog broja radnika sa ovih prostora.

– Poslodavci već pet godina pričaju o nedostatku radne snage i prave računice koliki će biti deficit. Ali, ako je to toliki problem, zašto za ovu godinu nisu tražili povećanje kvote od 2.000? Moramo biti svjesni toga da mi nismo područje koje je interesantno radnicima sa Dalekog istoka. I kada neko dođe, to uglavnom bude privremeno. U velikom broju slučajeva im budemo i jedna vrsta tranzitne zone, da odu, recimo, u Hrvatsku ili neku drugu evropsku državu, iako i ovdje dobijaju daleko veće plate od onih koje bi imali u svojim državama. I treba znati da se uglavnom radi o pomoćnim radnicima i niskokvalifikovanim – kaže za “Glas” Ružičić.

Za ove radnike, kako navodi, vrijede ista pravila kao i za domaće i oni su uglavnom prijavljeni na minimalac.

Navodi i da, kada bi poslodavci znali da nagrade zaposlene adekvatnim ličnim primanjima, ne bi bilo potrebe za uvozom radne snage koja je, kako dodaje, i dalje simbolična kada je u pitanju Republika Srpska.

– Plate koje oni daju male su i nedostatne da bi se mogli pokriti svi troškovi, da bi neko mogao normalno organizovati svoj život i stvarati porodicu. Znači, problem o kojem govore poslodavci nije samo matematika i igra cifara. Oni moraju da shvate da im nije dobro to što svojim radnicima govore: “Ako vam nije dobro, idite na drugo mjesto”. I kada ti radnici odu, onda se oni češu po glavi. Ne može to tako. Stoga ne treba da čudi kada čujemo da jedan broj domaćih radnika kaže da neće da radi za sadašnju platu – navodi Ružičić.

Dodaje i da Republika Srpska, odnosno BiH ne može doživjeti sudbinu Hrvatske, ali i da bi trebalo da bude nađeno rješenje kako da se ljudi koji su otišli sa ovih prostora stimulišu na povratak, jer nismo toliko bogata zemlja da školujemo kadrove koje onda izvozimo na zapad.

Kada je u pitanju pomenuta Hrvatska, ona je u proteklih desetak godina izgubila više od 400.000 ljudi zbog negativnih demografskih trendova i iseljavanja. To je onda podstaklo uvoz radnika te je tako od početka ove godine do danas u toj državi izdato više od 100.000 dozvola za boravak i rad stranim državljanima. Najviše ih je u sektoru turizma i građevinarstva, ali i prevoza i trgovine. Interesantno, najviše je Nepalaca, a na drugom i trećem mjestu su državljani BiH i Srbije. Ima tu i Filipinaca, Egipćana, Uzbekistanaca, ali i ljudi iz Indije i Bangladeša. Kada je u pitanju Srbija, u njoj trenutno radi oko 52.000 radnika iz Rusije, Kine, Turske, Nepala i Šri Lanke.

Bijeg u bolje
Kada je riječ o platama radnika u zemljama iz kojih najviše dolaze na ove prostore, prosječna zarada u Turskoj iznosi oko 780 maraka, a u Nepalu oko 400. Postotak ljudi koji rade u ovoj zemlji kreće se samo oko 40 odsto. Slična situacija je i kod radnika koji dolaze iz Bangladeša. Prosječna plata iznosi 26.000 bangladeških taka ili nešto manje od 390 maraka. Kada je u pitanju Indija, to iznosi 670 maraka. Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 250 miliona Indijaca preživljava sa manje od dva dolara dnevno.

Nastavi čitati

Društvo

Firma “SILIKON” kod MRKONJIĆ GRADA gasi POGON – bez POSLA ostaje 95 RADNIKA

Italijanska kompanija R-S “Silikon” kod Mrkonjić Grada zatvorila je pogon i bez posla ostaje 95 radnika.

Razlozi su povećanje cijene električne energije i problemi na evropskom tržištu.

“Bez posla ostaje 95 radnika, a privreda bez još jednog značajnog pogona, a vlast ne reaguje. Za to vrijeme privreda dobija najave da bi struja, odnosno mrežarina uskoro mogla biti još skuplja”, piše BHRT.

U otvorenom pismu na društvenim mrežama oglasio se direktor fabrike.

Jelena Kuridža, direkto “”Metalleghe Silicona” d.o.o. Mrkonjić Grad, kaže da uprkos izuzetno teškim uslovima poslovanja u posljednje dvije godine, divljajućim cijenama struje, kolapsu evropskog tržišta i svim drugim izazovima, nikada nismo prestali brinuti o svojim radnicima.

“Kako smo dostojanstveno radili, tako smo i dostojanstveno započeli proceduru otpuštanja”, navodi ona.

Vlast o ovom pitanju nije ništa uradila, tvrdi sagovornik BHRT koji su ostali uskraćeni za odgovore na postavljena pitanja.

“Obzirom da sam ja istraživao svako preduzeće i svakog giganta, dešavalo se čak i da avansno uplaćuju struju kada Elektroprivreda RS uđe u probleme i da zamole Silicon da im unaprijed uplate struju, pa su kasnije to preklapali i puštali preko računa”, tvrdi Sergej Milanović, aktivista i bivši odbornik u SO Mrkonjić Grad.

Zoran Pavlović, ekonomski analitičar, smatra da je poražavajuće da su odlučili da zatvore fabriku, a da u međuvremenu ni lokalna zajednica, ni Vlada nisu ni pokušali da nađu rješenje za taj problem

“Ne da nemate novca na računu da investirate u nove energetske objekte, nego se i zadužujete skoro na mjesečnom nivou, tražeći garancije Vlade RS, bez kojih banke ne žele da daju čak ni male kredite ili pozajmice Elektroprivredi RS i njenim zavisnim preduzećima”, ističe Siniša Vukelić, glavni i odgovorni urednik portala Kapital.

Podsjetimo, fabrika R-S Silikon u Mrkonjić Gradu otvorena je 2015. godine u okviru italijanske grupacije Metalleghe. Tada je objavljeno da je u projekat uloženo 80 miliona maraka.

U januaru 2023. ugašena je proizvodnja i u Jajcu.

Nastavi čitati

Aktuelno