Ako spisak potvrdi brojku koju je iznio predsjednik, valja računati da je ljudi ipak još manje, objašnjava Marinković, jer se mnogi po odlasku u inostranstvo ne odjavljuju, a rodbina ih prijavljuje kao da su tu.

– Po osnovu razlike broja umrlih i rođenih, mi smo tokom jedne decenije izgubili oko 470.000 ljudi. Sada bi moglo biti da smo na negativnom migratornom saldu izgubili još 200.000 ili više – kaže Marinković za DW.

Sličan je trend i u susjedstvu, zapravo u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i Albaniji – sa izuzetkom Slovenije. Nedavni spisak u Hrvatskoj je pokazao da ta zemlja ima oko 400.000 ljudi manje nego na prošlom brojanju, što je deset odsto stanovništva.

U Bosni i Hercegovini su stvari, čini se, još alarmantnije. Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, u periodu od jula 2013. do decembra 2021. zemlju je napustilo čak 485.000 osoba.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, BiH je iza Gvajane druga na svijetu po udjelu populacije koji živi u dijaspori (34 posto), dok je Albanija treća (30,7 posto). Moglo bi biti da se Kosovo kotira još više, ali podaci postoje samo za teritorije sa stolicom u UN.

Odgovor na pitanje gdje najviše ljudi iz regiona odlazi trbuhom za kruhom odavno je poznat. U pitanju je Njemačka, kao najveća evropska zemlja i najveća ekonomija.

– To nije novost. Historija migracija u Evropi je neprestana. Ljudi idu tamo gdje ima posla i sigurnosti – kaže za DW poslanik njemačkih Zelenih Boris Mijatović.

Uprkos nizanju kriza – zaključno sa pandemijom i ratom u Ukrajini – podaci pokazuju da je njemačka glad za radnom snagom neutoljiva, te da je Zapadni Balkan viđen kao jedan od resursa za rješavanje tog problema.

Samo u ovoj godini u Njemačkoj je u prosjeku upražnjeno 853.000 radnih mjesta. Najduže traje dok se pronađe njegovatelj starih lica (239 dana su mjesta upražnjena u prosjeku), teško se nalaze i vodoinstalateri i tehničari za grijanje (224 dana), ljudi u visokogradnji (221) i medicinske sestre (188).

– To je tek početak – pisao je nedjeljnik Špigel u naslovnoj priči ovog ljeta. Samo zbog demografskog razvoja Njemačkoj bi do 2035. godine moglo da nedostaje čak sedam miliona radnika. Tada, naime, i posljednji “bejbibumeri” odlaze u penziju. Lijek je jedino, kako je naveo njemački nedjeljnik, useljavanje po 400.000 ljudi svake godine.

– Njemačka također ima izuzetno staru populaciju, ali zato uvozi veliki broj mladih stanovnika – ukazuje demograf Marinković.

– Ona problem manje rješava populacionom politikom, koja je skupa i teško daje rezultate, a više kroz migracije. To je zarad privrednog napretka, ali se, posredno, uvozi i plodnost – ističe on.

Kada su ovog ljeta njemački ugostitelji ponovo počeli da rade punom parom nakon pandemije, nedostajali su im radnici, pa je njihovo udruženje apelovalo na Vladu da hitno dopusti radnoj snazi sa Zapadnog Balkana da dođe.

Slično se desilo i sa aerodromima koji su, poslije talasa otpuštanja tokom lokdauna, hitno tražili ljude – i opet ciljali one iz Turske i sa Zapadnog Balkana.

Štaviše, Zapadni Balkan je jedini region van EU iz kojeg se u Njemačku ljudi mogu doseliti da rade iako nemaju nikakve kvalifikacije. Godišnja kvota iznosi 25.000 nekvalifikovanih radnika, a osmišljena je s početkom izbjegličke krize 2015. kako bi se ljudi iz Srbije, BiH ili Sjeverne Makedonije obeshrabrili da dolaze uludo tražeći azil.

Njemačka je svojevremeno sa Srbijom i BiH (i Tunisom i Filipinima) potpisala sporazum zvan Triple Win o uvozu medicinske radne snage. Bivši demohrišćanski ministar zdravlja Jens Špan 2019. je uvjeravao novinare da Njemačka dovodi medicinske radnike samo iz zemalja sa viškom osoblja i gdje je stanovništvo “posebno mlado”.

To nikako ne važi za pomenute dvije balkanske zemlje, Srbija čak ima jednu od najstarijih populacija na svijetu. Prema prognozama UN, Srbija će se naći u tužnom društvu pet zemalja koje će od danas do 2050. godine izgubiti još petinu stanovnika. Ostale četiri su Bugarska, Ukrajina, Letonija i Litvanija.

Da li je vrbovanje radne snage sa Balkana etički upitno?

– Ne mislim da je kompletna odgovornost na Njemačkoj za to što ljudi napuštaju svoje zemlje – kaže političar Zelenih Mijatović.

Njegova stranka je danas u Vladi i, baš kao i ostale velike stranke, podržava doseljavanje.

– Ljudi napuštaju zemlje jer tamo ne vide perspektivu za sebe i svoje porodice – nastavlja Mijatović.

– Vrijednosti EU su atraktivne – bezbijednost, mir – za ljude sa Balkana, iz Moldavije ili Ukrajine. Zato moramo da jačamo te vrijednosti u regionu – rekao je.

On pak priznaje da se o odlivu mozgova – koji se zatim ulivaju u Njemačku – ne raspravlja u dovoljnoj mjeri.

– Ne u mjeri koja bi odgovarali drami kakva se odvija recimo u BiH. Tamo neki govore o preko sto hiljada ljudi koji su navodno prošle godine napustili zemlju. To bi moglo biti pet posto  stanovništva – dodaje Mijatović.

Upitan o etičnosti vrbovanja radne snage, Ivan Marinković kaže:

– Kapitalizam ionako ne trpi moralisanje. Nijemci su uspješni i to je to – rekao je.

Prema saznanjima demografa, nastavlja naš sagovornik, za promjenu demografskog trenda nije dovoljna populaciona politika – povlastice za majke i mlade porodice, veći dječiji dodaci i tome slično.

– Presudan je opći kvalitet života. Mi ne moramo da živimo kao Nijemci, ali da je makar pristojno. Ovdje su mnogi ljudi naprosto prinuđeni da traže nešto bolje – izjavio je.

Posljednji dostupni podaci kažu da to „bolje“ trenutno u Njemačkoj nalazi blizu 1,5 miliona ljudi iz bivše Jugoslavije – to jest, toliko ih danas živi u Njemačkoj.

Među njima prednjače državljani Hrvatske (427.000), slijede oni iz Srbije i sa Kosova (po 243.000), BiH (211.000), Sjeverne Makedonije (121.000), dok je ljudi iz Albanije (74.000). Tome treba dodati one koji su se odrekli državljanstva, jer je to bio uslov da dobiju njemačko. Takvih u posljednjih deset godina ima 39.000 sa Kosova, 28.000 iz Srbije, skoro 20.000 iz BiH…

Pri tome, sa starenjem i odumiranjem regiona, situacija je bitno drukčija nego recimo 1968. kada je socijalistička Jugoslavija sklopila sporazum o “gastarbajterima” sa Njemačkom. Tada je to još bio izvoz nezaposlenosti iz zemlje koja je imala dovoljno ljudi.

– Danas čak i Srbiji nedostaje radne snage kako bejbibumeri odlaze u penziju – kaže demograf Marinković.

– Tako penzioni fond ulazi u problem jer je osmišljen kao program međugeneracijske solidarnosti – dodaje.

S druge strane, dijaspora doduše šalje devize kući. Ponekad u mjeri koja je veoma bitna za domaću ekonomiju, a mnoge porodice zahvaljujući tome i preživljavaju.

Na pitanje da li balkanske države, uz “bijelu kugu” i toliko iseljavanje, mogu sasvim da nestanu, Marinković kaže:

– Naravno da u jednom trenutku može da se pređe prag kad je biološka obnova stanovništva nemoguća bez masovnog useljavanja. Ali, smjene stanovništva su se uvijek događale kroz historiju – rekao je Marinković.

– Ne treba ići u one žalopojke da će nas ostati za pod jednu šljivu. Neće, ovdje će uvijek živjeti ljudi kao što su uvijek i živjeli, jer ovo je dobar prostor za život – dodaje Marinković.

– E sad, da li će se to zvati Srbija ili nekako drukčije… – zaključio je.