Uz stranačke aktiviste, koji na predizborne skupove dolaze da bi podržali “svoje” ili “špijunirali” političke protivnike, te dokonih radoznalaca, na mitinzima su redovni gosti i oni koji dođu da se – najedu!

Čitaoci Srpskainfo tvrde da u skoro svakom selu ili prigradskom naselju ima takvih “posvuduša”, koji pomno prate kad će koja stranka, u njihovom ili susjednom kraju, podići šator i nakon predizbornih govora poslužiti piće i hranu.

Takvi idu od mitinga do mitinga, strpljivo odslušaju obraćanja kandidata, a potom navale na džabno iće i piće. Ako još ima i muzike, puna šaka brade!

Istina, predizbornih šatorskih hepeninga sa čorbom, hladnim pečenjem i mlakom pivom, ove jeseni je manje nego u prethodnim izbornim ciklusima, ali ih još uvijek ima.

Brojni su mitinzi, na kojima nema ništa “konkretno”, pa čak ni sokova i sendviča, ali takvi su skupovi, u pravilu, slabije posjećeni.

Oni drugi, koji nude “ol inkluziv” paket, mnogo su omiljeniji u širokim narodnim masama.

– Vidio sam da su na skup SNSD došli i neki, koji Dodika ne mogu očima gledati, ali im to ne smeta da se besplatno najedu, napiju i zabave – prokomentarisao je jedan stanovnik Gradiške.

Slične se scene ponavljaju i na mitinzima drugih stranaka.

Mlada Banjalučanka porijeklom iz okoline Doboja, kaže da to nije ništa novo.

– Ima muškaraca, pa čak i žena, koji na isti način obilaze ostveštanje hramova, crkvene zborove, pomene i daće, dakle sve događaje na kojima mogu da besplatno jedu i piju. Predizborni mitinzi su njima samo još jedna prilika za to – kaže naša sagovornica.

Tvrdi da to nisu nužno gladni i siromašni ljudi, više je, kaže, onih koji “vole džabnicu”, pa poslije sebi sličnima naširoko prepričavaju gdje je bila ukusnija čorba ili bolje pečenje, a ko se “osramotio”.

O čemu svjedoči ovakva uvriježena praksa? Da li je “posvuduše”, koje u nekim krajevima, ne baš pristojno, zovu “krmećaci”, na ovakvo ponašanje natjerala glad? Ili je u pitanju očaj, zbog politike bez cilja i smisla, koja građanima nema šta ponuditi osim besplatne hrane i pića, jednom u dvije godine?

Da gladnih ima, možemo vidjeti na svakom koraku. Ozbiljna istraživanja iz ranijih godina potvrdila su da svaki 6. stanovnik BiH preživljava na ivici gladi. Teško da se nakon korona krize, ekonomske dubioze i rastuće inflacije, ta statistika popravila.

Kako je ranije objavio Republički zavod za statistiku RS, u 2022. godini skoro 11.000 stanovnika Srpske nije imalo dovoljno novaca za osnovne potrebe, a njih  22.320 je bilo u stanju različitih socijalno-zaštitnih potreba.

Ovo su samo ljudi koji su evidentirani u sistemu socijalne zaštite, ali armiji siromašnih i gladnih pridružio se i veliki broj penzionera sa mizernim penzijama i radnika koji rade za minimalac.

Samo u Banjaluci više od 2.000 ljudi se hrani u javnim kuhinjama, a među njima je najviše penzionera.

Da li su oni redovni gosti šatortskih predizbornih mitinga? Ili su gladni ljudi isključeni čak i sa ovakvih društvenih zbivanja?

Iako nije akademski obrazovan, Miroslav Subašić, osnivač Udruženja “Mozaik prijateljstva”, koje godinama hrani siromašne Banjalučane, dobro poznaje psihologiju gladnih.

– Siromaštvo i glad imaju više lica. Neki ljudi, koji su iskusili glad, nikad se ne uspijevaju osloboditi straha da, koliko sutra, neće imati šta da jedu. Takvih ima i među našim korisnicima. Neki uzimaju po 2 hljeba dnevno, iako žive sami i dolaze u javnu kuhinju svaki dan, pa ne mogu pojesti, realno, ni jedan čitav hljeb. Oni višak hljeba slažu u zamrzivač – priča Miroslav Subašić za Srpskainfo.

Dodaje da i među korisnicima javne kuhinje “Mozaika” ima mnogo onih koji obilaze sve stranačke mitinge, pa čak i prate čitulje da bi saznali kad je neka sahrana ili daća.

– Sve to rade da ugrabe još jedan besplatan obrok – kaže Miroslav i dodaje da je to i grotesno i tužno.

Akademski pogled nije mnogo drugačiji. Sociologinja Mirjana Čeko smatra da priča o redovnim gostima, koji besplatno jedu i piju na stranačkim skupovima, otkriva mnogo toga: i o politici i o društvu u kojem živimo.

– To, prije svega, ukazuje na nivo siromaštva i nesigurnosti s kojim se mnogi suočavaju. Kada politika postane sredstvo za preživljavanje, onda je jasno koliko su ozbiljni naši problemi – kaže Mirjana Čeko za Srpskainfo.

S druge strane, dodaje naša sagovornica, ovakvi događaji pokazuju i duboko ukorijenjeno otuđenje i beznađe. Građani, umjesto da aktivno učestvuju u političkom procesu, sve su više obeshrabreni.

– Na političke skupove se ne dolazi zbog razgovora o budućnosti ili ozbiljnih rasprava o problemima s kojima se društvo suočava, već zbog trenutne koristi, kratkotrajnog užitka i zaborava. Ova praksa ilustruje ne samo ekonomske nevolje, već i opasno povlačenje iz aktivne uloge u oblikovanju društva – kaže Mirjana Čeko.

Na kraju, ističe ona, ovaj fenomen pokazuje koliko je naša politička scena dehumanizovana.

– Umjesto stvarne političke participacije, imamo “redovne goste” koji su postali dio jednolične mase: obespravljeni, otuđeni, vođeni osnovnim potrebama, umjesto kritičkim promišljanjem i aktivnim doprinosom. Naše društvo, čini se, nije samo gladno u materijalnom smislu, već je gladno i u smislu nade i zajedništva, prepušteno partijskim karnevalima i instant zadovoljstvima – zaključuje Mirjana Čeko.