Profesor Ustavnog prava Milan Blagojević izjavio je Srni da Kristijan Šmit nema ovlašćenje da nameće bilo koji akt u BiH i da, prema Ustavu BiH, imovina pripada entitetu na čijoj se teritoriji nalazi.

Blagojević je ukazao na činjenicu da Šmit nije visoki predstavnik u BiH i da njegova tvrdnja da će uskoro “nešto uraditi sa državnom imovinom što će se odnositi na Srpsku” – nema osnova ni u međunarodnom pravu niti u unutrašnjem pravu BiH.

Prema njegovim riječima, takav osnov nemaju ni zahtjevi lidera SDA Bakira Izetbegovića upućeni Šmitu da “osigura identična rješenja u FBiH i Srpskoj u pogledu nadležnosti Doma naroda Parlamenta FBiH i Vijeća naroda Republike Srpske, te entitetskih predsjednika i potpredsjednika”.

Blagojevićev tekst pod nazivom “Pravom protiv neprava” Srna prenosi u cijelosti:

Sinhronizovano ili ne, činjenica je da su u prvoj polovini oktobra 2022. godine gotovo u istom danu Kristijan Šmit i Bakir Izetbegović iznijeli tvrdnju, odnosno zahtjeve prema Republici Srpskoj. Šmit je izrekao tvrdnju da će uskoro “nešto uraditi sa državnom imovinom što će se odnositi na Srpsku”, dok je Izetbegović uputio zahtjev Šmitu da “osigura identična rješenja u FBiH i Srpskoj u pogledu nadležnosti Doma naroda Parlamenta FBiH i Vijeća naroda Republike Srpske te entitetskih predsjednika i potpredsjednika”, pri čemu Izetbegović iznosi kako “trenutna rješenja dodatno diskriminišu Bošnjake i Hrvate u Srpskoj”. Kako Šmitova tvrdnja, tako i Izetbegovićevi zahtjevi nemaju osnova ni u međunarodnom pravu ni u unutrašnjem pravu BiH, iz razloga na koje kroz svojevrsne odgovore ukazujem u nastavku.

1. Kristijan Šmit, sve i da je imenovan za visokog predstavnika odgovarajućom rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN, ne bi imao pravo da u BiH bilo šta nameće u pogledu bilo kojih pitanja, pa i pitanja državne imovine. To pitanje je naša unutrašnja stvar i prema Ustavu BiH ta imovina pripada entitetu na čijoj se teritoriji nalazi.

Ovo stoga što Ustav BiH nijednom svojom odredbom i nijednom svojom riječju ne propisuje da BiH ima svoju imovinu, da je recimo neka šuma, rijeka, građevinsko ili poljoprivredno zemljište imovina BiH. Ne, nijednom riječju Ustav BiH to nije propisao.

Nasuprot tome, preambula Ustava BiH jasno govori, pozivajući se na Ženevske principe iz septembra 1995. godine, da Republika Srpska ima 49 odsto teritorije, a FBiH 51 odsto, što govori da je Republika Srpska u BiH unijela svoju teritoriju, pa su njene i nepokretnosti koje se nalaze na toj teritoriji.

Najzad, Ustav BiH nijednom odredbom nije propisao da BiH ima bilo kakvu nadležnost da donosi zakon o pitanju imovine, već je ta nadležnost istim Ustavom data entitetima, svakom na njegovoj teritoriji. Prema tome, sasvim je jasno da nijedan organ sa nivoa BiH nema nadležnosti za pitanja imovine, a kamoli pojedinac zvani Kristijan Šmit, jer niti je on visoki predstavnik niti, sve i da to jeste, on prema unutrašnjem pravu BiH, a ni prema međunarodnom pravu, može imati ovlašćenje da nameće bilo koji akt u BiH.

2. Što se tiče zahtjeva Bakira Izetbegovića, tu se mora znati da Ustav BiH spada u red onih ustava država federalnog tipa u svijetu koji ni na koji način ne određuje svojim entitetima kako treba da bude uređen bilo koji entitetski organ i koje nadležnosti će imati ili neće imati. U tom pogledu Ustav BiH daje, kako se to naziva u nauci ustavnog prava, potpunu organizacionu ustavnu autonomiju entitetima da slobodno urede sistem
organizacije sopstvene državne vlasti na svojoj teritoriji.

Upravo zbog toga nijedan organ sa nivoa BiH, uključujući i Ustavni sud BiH, nema ustavno pravo da nameće Republici Srpskoj kakve će nadležnosti imati njeno Vijeće naaroda te predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske. Stoga i ni bilo koji pojedinac, uključujući stranca Kristijana Šmita, nema niti može imati pravo da on nameće šta će biti nadležnosti bilo kog organa Republike Srpske, jer se time na najgori mogući način flagrantno krši vladavina prava, kao ustavni princip propisan u članu 1. Ustava BiH, kojim je propisano
da BiH počiva na tom principu, a to znači da svaki organ može raditi samo ono što mu je Ustavom dozvoljeno i ništa više od toga.

3. Zato bih, završavajući ove odgovore, podsjetio na pravnu mogućnost koja stoji na raspolaganju srpskom članu Predsjedništva BiH još od 1997. godine. Naime, kada se u decembru te 1997. godine u Bonu sastao skup čije postojanje nije propisano, tačnije rečeno nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava, a koji je sebe samovoljno nazvao savjetom za primjenu mira u BiH, i kada je taj skup u jednom od tzv. bonskih zaključaka rekao da on ovlašćuje OHR da nameće svoja “rješenja” u BiH, to je bilo grubo i protivpravno miješanje u unutrašnje poslove BiH kao države članice UN, što je zabranjeno članovima 2. i 77. i 78. Povelje UN kao najvišeg pravnog akta međunarodnog prava.

Povelja UN u tim svojim članovima jasno propisuje i zabranjuje najprije svim svojim organima, a time i svim drugim državama te svakom pojedincu da se na bilo koji način miješaju u unutrašnje stvari bilo koje druge države članice UN. Drugim riječima, Povelja UN zabranjuje svakome, ma kako moćan bio, da se miješa u pitanje kome na teritoriji države članice UNa pripadaju nepokretnosti, da li toj državi ili njenim državama članicama, da li će neko ponašanje biti ili neće biti propisano kao krivično djelo i druga pitanja, jer ta i sva druga unutrašnja pitanja ima pravo da zakonom uređuje samo država članica UN o kojoj je riječ, u skladu sa unutrašnjim nadležnostima propisanim njenim ustavom.

Stoga, kada su u decembru 1997. godine u Bonu članovi fantomskog savjeta za primjenu mira, a to su bili SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija /i druge države čiji spisak je poduži/, među sobom dogovorile zaključak da OHR navodno može u BiH da nameće svoje akte, time je svaka od tih država pojedinačno, i sve one zajedno, na najgrublji način povrijedila Povelju UN, one njene članove koje sam prethodno naveo, čime su povrijedile suverenitet BiH kao članice UN. Zato je protivpravno pozivanje OHR na bonske zaključke iz decembra 1997. godine, na koje zaključke se OHR inače uvijek poziva kada diktatorski nameće svoje akte, jer se tim zaključcima grubo ruši Povelja UN, suverenitet BiH i međunarodno pravo.

I zato Predsjedništvo BiH ima pravo da pokrene tužbu pred Međunarodnim sudom
pravde protiv svih onih država koje su u decembru 1997. usvojile te bonske zaključke, jer su njima svaka od njih ponaosob i sve one zajedno prekršile Povelju UN, suverenitet BiH i međunarodno pravo.

Stoga novoizabrani srpski član Predsjedništva BiH treba da na prvoj narednoj sjednici traži da se na dnevni red Predsjedništva BiH uvrsti ta tačka i podnese tužba od strane BiH protiv navedenih država Međunarodnom sudu pravde i traži poništenje protivpravnih bonskih zaključaka, kao i jednako protivpravnih zaključaka tog istog savjeta za primjenu mira, njegovog tzv. upravnog odbora, kojim su oni, protivno Povelji UN, sebi samovlasno dali pravo da tamo nekad 2008. godine oni odrede kada će biti kraj mandata OHR, iako iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma jasno proizilazi da pravo da traži prestanak mandata OHR ima samo neka od strana potpisnica tog Aneksa 10, a to su Republika Srpska, FBiH ili BiH.

Za očekivati je da takav prijedlog srpskog člana Predsjedništva BiH neće biti prihvaćen, ali zato odmah nakon toga Narodna skupština Republike Srpske treba da zatraži od Republike Srbije da ona, kao potpisnik i ugovorna strana Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, podnese navedenu tužbu. Jer, potpisivanjem tog Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH bivša SR JUGOSLAVIJA, a sada Srbija kao njen pravni nasljednik, se obavezala ne samo da će poštovati nego i da će PROMICATI Ustav BiH, a to znači da će PROMICATI i suverenitet BiH propisan tim ustavom, koji je flagrantno povrijeđen bonskim zaključcima i radnjama OHR koji se uvijek oslanjao na te protivpravne zaključke.

Na sve ovo iznova ukazah zato što, imajući u vidu sve prethodne dokaze i argumentaciju, i Srbija na osnovu međunarodnog prava ima puno pravo da, ako to neće ostala dva člana Predsjedništva BiH, ona podnese tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv navedenih država iz fantomskog savjeta za primjenu mira u BiH. Samo tom tužbom i presudom Međunarodnog suda pravde, koji tužbu ne može odbiti jer bi tada i sam povrijedio Povelju UN, prekinuće se podanički status stanovništva u BiH /koje je podanik OHR-a/.

Ovdašnjem stanovništvu samo na taj način može biti vraćen oteti status istinskih građana, dok će istovremeno biti onemogućeno da sve prethodno navedene države i OHR imaju kolonizatorski odnos prema BiH, kojim se na najgrublji način povređuju Povelja UN i kompletni sistem međunarodnog prava.