Gradsko vijeće grada Gumi u Južnoj Koreji objavilo je šokantnu vijest o nesvakidašnjem incidentu. Njihov “robot supervizor“, lansiran u avgustu 2023. godine, pronađen je bez funkcija nakon što je pao niz stepenice sa visine od dva metra.

Ova vijest ne samo da je iznenadila javnost, već je otvorila vrata mnogim spekulacijama o uzrocima događaja. Ništa tu ne bi bilo čudno da očevici ne tvrde da se robot prethodno ponašao čudno. Stoga su se neki našalili da je robot – izvršio samoubistvo.

Robot je bio uveden kao inovativno rješenje za optimizaciju gradske administracije. Njegova primarna uloga uključivala je isporuku dokumenata unutar gradske uprave, promovisanje gradskih inicijativa i pružanje informacija građanima. Kao dio šire digitalne transformacije, robot je trebalo da unaprijedi efikasnost rada i pokaže prednosti upotrebe tehnologije u svakodnevnom životu.

Prema riječima očevidaca, neposredno prije incidenta, robot je primijećen kako se “vrti u jednom mjestu”, što je izazvalo zabrinutost među prisutnima. Njegovo čudno ponašanje ukazivalo je na moguće tehničke probleme ili softverske greške. Upravo ta ponašanja podstakla su spekulacije o pravom uzroku ovog incidenta.

Iako su tehnički stručnjaci odmah započeli istragu, incident je izazvao različite reakcije. Dok jedni sumnjaju na tehnički kvar, drugi se u šali osvrću na mogućnost da je “stres” na poslu doprinio ovom “samoubistvu”. Iako ova teorija zvuči fantastično, ona ukazuje na to koliko daleko smo otišli u personifikaciji tehnologije i ulogama koje dodjeljujemo vještačkoj inteligenciji.

Trenutno, istraga je u toku, a “Bear Robotics”, proizvođač robota, temeljno analizira sve podatke iz sistema kako bi otkrili šta je dovelo do nesreće. Njihova analiza će vjerovatno pružiti odgovor na pitanje da li je došlo do softverskog kvara, greške u upravljanju ili nečega sasvim trećeg, prenosi “Politika”.

Tizi Hodson, stara 70 godina, iz Gednej Hila u Linkolnšireu, nije mogla da vjeruje svojim očima kad je otvorila poštu i otkrila da je dobila odgovor na pismo staro decenijama.

Tiz je otvorila poštu i otkrila da je njeno originalno pismo kojim se prijavljuje za posao kaskadera na motociklu, poslato u januaru 1976, sve vrijeme tokom svih ovih godina stajalo iza police pošte, prenosi B92.

Uprkos tome što nije dobila to radno mjesto, neuspjeh nije ugrozio njenu karijeru jer je pronašla posao koji ju je vodio širom svijeta, piše BBC.

Opisujući vraćeno pismo kao “nevjerovatno”, gospođa Hodson je rekla: “Uvijek sam se pitala zašto nisam čula ništa o poslu. Sada znam zašto.”

Na vrhu pisma nalazila se rukom pisana bilješka koja glasi: “Kasna isporuka pošte u Stainesu. Pronađeno iza police. Kasni samo 50 godina.”

Gospođa Hodson ne zna ko joj je vratio pismo, niti kako je uopšte dospjelo do nje.

“Kako su me pronašli kad sam se selila 50-ak puta, pa čak četiri ili pet puta mijenjala državu, misterija je”, rekla je.

Puno joj znači što se vratilo toliko godina kasnije.

“Jasno se sjećam kako sam sjedila u svom stanu u Londonu i pisala pismo. Svaki dan sam tražila odgovor, ali nije bilo ničega i bila sam silno razočarana jer sam zaista željela da budem kaskader na motociklu.”

Srećom po gospođu Hodson, ćutanje nakon njene prijave nije je spriječilo da pokuša da pronađe druge poslove.

Preselila se u Afriku, radila kao voditeljka zmija i šaptač konjima, naučila da leti i postala akrobatski pilot i instruktor letenja.

Čini se nevjerovatnim dobiti pismo nazad nakon toliko vremena.

“Da mogu da razgovaram s mlađom verzijom sebe, rekla bih joj da ode i učini sve što sam ja napravila. Provela sam tako divno vrijeme u životu, čak iako sam slomila nekoliko kostiju”, dodaje Tizi.

U životu često učimo važne lekcije tek kada prođe mnogo vremena ili kada je prekasno. Međutim, kako bismo izbjegli takve situacije, ključno je da učimo jedni od drugih i da bolje razumijemo svijet koji nas okružuje. Način na koji tumačimo stvarnost direktno utiče na naše odluke, uvjerenja i put kojim kročimo. Percepcija stvara predrasude, ali i radoznalost; strah, ali i razumijevanje. Na nama je da odlučimo da li ćemo proširiti svoje horizonte i izvući maksimum iz svake prilike koju nam život nudi.

Percepcija je stvarnost
Istina je da način na koji tumačimo i razumijemo svijet direktno utiče na naša uvjerenja i način na koji živimo svoj život. Percepcija stvara predrasude koliko stvara i razumijevanje. Ona stvara strah koliko i radoznalost.
Pitanje je samo da li želimo da naša stvarnost bude uska ili široka i da li će nam blaženstvo koje pruža neznanje biti dovoljno ili nam je potrebno više.

Istina je da većina ljudi želi više. Čak i ako je to na podsvjesnom nivou. Ljudi obično vole da tragaju. Od kolijevke pa do groba, naše društvo ističe važnost obrazovanja. Učenje i otkrivanje je ono što radimo, ali je ipak sve teže razumjeti ono što ne razumijemo.

Da bismo saznali ono što ne znamo, prvo treba da se zapitamo: Šta ne znam i o čemu želim da saznam više?

Najvažnije je da shvatimo da je u redu pogriješiti. U greškama se krije rast.

Sve je privremeno
Naši dobri trenuci su privremeni, a isto važi i za loše. Zato uživajte u njima i budite zahvalni na tome. Kada dođu oni loši, znajte da ćete ih prebroditi. To nije kraj već samo prolazan težak period. Život je pun preokreta, uspona i padova i iznenađenja.

Zaboravljamo da je život putovanje, a ne o odredište.

U svemu postoji pouka. Čini se da je mnogim ljudima – posebno mladima – teško da cijene život. Prepoznavanje punog značaja svojih teškoća i grešaka ključno je za poštovanje ovog putovanja. Podjednako je važno da ostanemo skromni i da budemo zahvalni za radosti koje nam život pruža.

Sve je privremeno, zato iz svega treba izvući maksimum.

Važnost prisutnosti
“Ako ste depresivni, živite u prošlosti. Ako ste anksiozni, živite u budućnosti. Ako ste u miru, živite u sadašnjosti” – Lao Tzu.

Često brinemo o onome što dolazi ili tugujemo zbog nečega što se već desilo. Iako je važno brinuti i razmišljati o svojoj budućnosti, ne treba dozvoliti da to ometa sadašnjost. Trenuci postaju sjećanja, uspomene. Uživajte u trenutku dok ga imate.

Obično je potrebno da se brige nakupljaju čitavu vječnost da bismo shvatili da nije produktivno brinuti.

Živjeti u prošlosti podjednako je neproduktivno. Svakako postoje prednosti u mogućnosti da se osvrnemo na sebe i na svoju prošlost. Važno je obratiti pažnju na ono kroz šta smo prošli i kako se zbog toga osjećamo. Potrebno je mnogo emocionalne energije da se tuguje, procesuira i prevaziđe.

Ravnoteža između mogućnosti da odvojimo vrijeme za razmišljanje i da damo prioritet svojoj budućnosti dok većinu svog dana provodimo u sadašnjosti neprocjenjiva je, ona mijenja život.

Radite ono što volite, volite ono što radite
Naš posao je značajan aspekt u našem životu kojem se posvećujemo. Ako nismo srećni i zadovoljni poslom koji obavljamo, ta nesreća prodiraće u druge aspekte našeg života. I mada ništa nije savršeno, važno je raditi na sebi i postaviti se tako da ostvarimo ciljeve i zadovoljstva koje želimo.

Najvažnije je da investiramo u sebe.

Ovo važi i za naš život van posla. S kojim navikama i hobijima želimo da prestanemo, a koje želimo da razvijemo i da započnemo? Važno je da budemo svjesni vrste ljudi i aktivnosti kojima smo okruženi. Informacije su kao hranljive materije za naš mozak i treba da budemo svjesni onoga što u sebe unosimo. Uspjeh nije jedan trijumfalni trenutak. Uspjeh je niz trenutaka (i izbora) koji vode do većih trenutaka.

Jedino mi, sami sebi, možemo da stanemo na put i onemogućimo sebi da svaki dan radimo ono što volimo.

Bob Dilan je to najbolje rekao: “Šta je novac? Čovjek je uspješan ako ustane ujutru i legne uveče, a između toga radi ono što želi da radi.”

Da bi bili srećni, na tome treba da radimo
Najsrećniji ljudi obično su oni koji su najviše radili na sebi. Biti srećan zahtijeva mnogo rada. Isto toliko rada – ako ne i više – zahtijeva da bi bili nesrećni. Zato birajte mudro. Biti srećan znači da smo u nekom trenutku odlučili da preuzmemo kontrolu nad svojim životom. To znači da smo odlučili da ne budemo žrtva i da tu energiju usmjerimo nazad u sebe. Ponekad je teško, ali moramo da se podignemo i guramo naprijed.

Naš život je niz razvoja i ličnog rasta.

Jedna od najgorih stvari koje možemo učiniti za sopstveni razvoj jeste upoređivanje sebe sa drugim ljudima. Lako je zapasti u ljubomoru i želju za onim što drugi imaju. Posebno zbog načina na koji se povezujemo putem društvenih medija. Moramo da imamo na umu da ljudi na tim platformama obično pokazuju samo najbolje dijelove svog života. Nije fer prema sebi da kada to vidimo pomislimo “hoću i ja to da radim” ili “želim da izgledam kao oni”. Ne samo da nas to odvraća od toga da budemo zahvalni za ono što imamo u svom životu, već nam ništa produktivno ne doprinosi. Najčešće je naša percepcija nečijeg života zabluda i fikcija. A čak i ako nije, fokusirajmo se na sebe. Naše putovanje i naša staza ono su čime treba da se bavimo.

Biti srećan zahtijeva praksu. Bilo da učimo da se oslobodimo svog ega ili da stičemo navike da volimo sebe… potrebna je vježba. Imamo samo jedan život i treba da radimo što je više moguće da ga učinimo najboljim mogućim, prenosi Telegraf.