Na panel-diskusiji u sjedištu UN u Njujorku Dušanka Stanić iz Sanskog Mosta svjedočila je o strahotama koje je preživjela njena porodica tokom rata u BiH, navodeći da su ona i njena sestra Svetlana bile zatvorene u logoru.

– Imala sam osam godina kada je počeo rat u Jugoslaviji i sve naše komšije su zajedno radile, zajedno slavile. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra majka mi je rekla da je škola otkazana. Rekla mi je da moram da ostanem kod kuće i da se igram sa sestrama. Nisam shvatala da smo mi bili nacionalna manjina. Bili smo zatočeni u kući i jeli smo samo hranu koju smo imali u kući.

Jednog dana grupa vojnika je došala u našu kuću u crnom kombiju sa zamračenim staklima, koje se koristilo da se njime prevoze kriminalci. Grupa vojnika došla je pred našu kući u crnim uniformama, a jedan od njih je uperio pušku u mene. On je nišanio u mene i natjerao nas da uđemo u kombi. Nismo znali gdje idemo. Odvedeni smo u školu gdje je već bilo na stotine Srba. Naredna tri dana nismo ništa jeli, nismo dobijali nikakvu hranu – ispričala je Dušanka.
Iz škole su, kaže ona, odvedeni u logor i odvojeni od muškog dijela porodice.

– Čula sam kako govore da će da nas bace u jamu, kao što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Kada smo stigli u logor nismo imali predstave šta će se desiti. Vojnici su došli da nas muče. Poredali bi nas žensku djecu uz zid za streljanje i pitali majke da li žele da one ili djeca budu prve ubijene. Kasnije sam saznala da su nekima od logoraša urezivali krstove po tijelu – rekla je Dušanka.

Ona je navela da je po izlasku iz logora mislila da može da počne novi život. Čak iako je to bila teritorija koju su držali Srbi, kaže ona, granate su bile njena uspavanka.
– Bošnjaci su išli u školu sa nama. Jedan od Bošnjaka kada sam išla u školu rekao je mlađem – ‘hajde da je silujemo’. Bila sam brza a on je hramao pa sam uspjela da pobjegnem. Živjela sam u strahu svakog dana – rekla je ona.

Prema njenim riječima, u oktobru 1995. njen grad je ponovo bio napadnut. Uspjeli su da pobjegnu sa kočijama – žene, djeca i stariji.

– Bio je oktobar, živjeli smo napolju. Ja sam bila beskućnik i ponovo uplašena. Tek kasnije sam shvatila šta sam prošla u djetinjstvu. Kada sam napunila 11 godina, nas djecu primile su grčke porodice. Tada sam vidjela kako bi djetinjstvo trebalo da izgleda. A shvatila sam da, ipak, ima dobrih ljudi i ima nade – rekla je ona.

Njena sestra Svetlana ispričala je da ratovi za sobom ostavljaju žrtve na svim stranama, te da su i one svjedoci toga.

– Porodice su one koje plaćaju tu kranju cijenu. Imamo traume koje nas prate. Srećni smo zato što smo preživjeli, a ima onih koji to nisu uspjeli. Kao majka troje djece ne mogu da im objasnim šta su sve moji roditeljlji preživjeli da bi nas sačuvali – istakla je Svetlana.

U sjedištu UN u Njujorku u toku je panel-diskusija na kojoj srpske žrtve svjedoče o strahotama koje su preživjele tokom rata u BiH.

Panel “Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti”, organizovala je Stalna misija Srbije pri UN.

Na panelu govore i Ranko Ristić, Dijana Ivanović, Miroslav Jović i stručnjak za pravo Gregori Rodi.

Skupu prisustvuje i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.