Goran Karanović (19), mladi zaštitnik napuštenih životinja iz sela Šibovska kod Prnjavora, ubio se u četvrtak uveče na imanju svojih roditelja.

Tako je 40 napuštenih pasa, o kojima je mladić brinuo, ostalo bez svog anđela čuvara.

Zašto je Goran digao ruku na sebe?

Da li je pritisak komšija i komunalne policije zaista otjerao mladića u smrt?

Goranovi roditelji, ali i mnogi zaštitnici životinja, tvrde da jeste.

Ali, ipak će mnogo toga u vezi sa ovom tragedijom, koja je rastužila cijeli region, zauvijek ostati misterija.

Šta se u trošnoj izbjegličkoj kućici porodice Karanović dešavalo u četvrtak uveče, u časovima koji su prethodili tragediji? I šta se dešavalo u Goranovoj duši?

Odgovora na ta pitanja nema.

Ekipa Srpskainfo, koja je juče pratila sahranu nesretnog mladića, razgovarala je sa komšijma i prijateljima, koji su došli na Goranov posljednji ispraćaj.

Iako su znali da je Goran bio pod pritiskom, svi su bili šokirani zbog tragedije koja se dogodila.

Naprosto, nisu to očekivali.

Isitna, nekoliko komšija je konstantno potpisivalo peticije, tražeći da se psi uklone iz naselja, jer su im navodno smetali. Čuli smo i da je dolazila Komunalna policija. Ali, sve to traje već mjesecima i ne znamo da se posljednjih dana desilo nešto naročito dramatično, što bi ovog dobrog momka navelo da digne ruku na sebe – kaže jedna mještanka susjednog sela Štivor, koja je poznavala porodicu.

Da je pritisak trajao mjesecima, svejdoče i dokumneti koji su u posjedu Srpskainfo.

Potvrdila je to ranije za Srpskainfo i Anđela Španović, predsjednica udruženja za zaštitu životinja “Wag Wag“, sa kojom je Goran sarađivao.

– Mi smo mu dosta pomogli i oko registracije smještaja za životinje i trebalo je da za petnaestak dana sve bude gotovo. Policija i inspekcija su konstantno dolazili kod Karanovića na vrata i stvarali mu pritisak, ali okidač koji je doveo do samoubistva je možda i Goranova mladost i to što nije shvatao kako ne postoji način da se bez sudskog naloga oduzima imovina – rekla je Anđela.

Da je rješenje problema bilo na dohvat ruke, smatra i načelnik opštine Prnjavor Darko Tomaš, koji je za Srpskainfo rekao da je nesretnog mladića sreo dan prije samoubistva i da mu je obećao pomoć.

– Rekao sam mu da ne brine, da mu niko neće oteti njegove pse, ali da ih mora iz naselja preseliti na drugu lokaciju. Predložio sam da ih smjesti na jednu poljanu, pola kilometra od njegove kuće, to je državna zemlja – izjavio je Tomaš i dodao da je mladiću obećao da će mu opština dati pomoć od 2.000 KM za preseljenje životinja.

Ali, to se nije desilo. Dan kasnije mladić se ubio.

I Snježana Emanuela Dalšašo Linke, žena koja je pomagala Goranu oko njegovih životinja, i koja ga je voljela i podržavala kao rođeno dijete, kaže da, kad je posljednji put vidjela mladića nije primijetila ništa što bi upućivalo na tako tragičan rasplet.

Vidjela sam ga dan prije tragedije. Da sam išta naslutila učinila bih sve da do toga ne dođe. I sada se pitam “zašto”, ali se bojim da na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor – kaže Snježana za Srpskainfo.

Karanovići su izbjeglička porodica, često su tražili, a mnogo puta i dobili materijalnu pomoć od lokalne zajdnice.

Iz svog sela u okolini Drvara došli su u jedno sasvim drugačije područje, ali mnoge komšije tvrde da oni nisu bili marginalizovani.

– Istina, bili su siromašni i kada su došli ovamo, jedva su se nekako skućili, ali nisu bili odbačeni. Učestovali su u svim dešavanima u svim i okolnim selima, dolazili na sahrane i veselja, prihvatili smo ih kao svoje – kaže komšija iz sela Šibovska.

Ovaj domaćin dodaje da je Goran bio fin, kulturan i vrijedan maldić i da njegovi psi nisu nikome pravili probleme.

– E sad, ima u selu nekih, kojima smeta ne samo pas, nego mu smeta i komšija. To su ljudi koji nemaju pojma o životu, mogu reći i da su zli. Tu su peticiju potpisivali i neki koji žive kilometrima daleko od kuće pokojnog Gorana, pa i neki koji iz inostranstva dođu dva puta godišnje – kaže naš sagovornik.

Priča da su se nakon tragedije komšije okupile i došle u kuću Karanovića, da su solidarno skupili novac za sahranu, kako bi, koliko toliko pomogli ojađenim roditeljima.

– Neko je dao 20, neko 50 maraka. Naravno, oni koji su isali peticije nisu dali ništa, oni nisu ni saučešće izrazili, ni na sahranu došli. Ali, vidjeli ste koliko je svijeta bilo na sahrani. Da Karanovići nisu cijenjeni i poštovani, da nismo svi voljeli Gorana, ne bi bilo tako – kaže ovaj komšija.

Na sahrani je komšija Mile Matijević održao potresan govor, iz kojeg se može isčitati mnogo toga.

Želio si, Gorane, da jaki pomažu nemoćnima, ali nisu te razumjeli, nisi opstao u ovom nakaradnom svijetu. Ti počivaj u miru, a mi grešni ćemo odgovarati pred Bogom i pred ljudima za sve što smo učinili i što nismo učinili. Da je dao Bog da se ovako sastanemo, koji dan ranije i da nađemo rješenje, a moglo se naći, ne bismo te danas ispraćali na vječni počinak – rekao je Matijević.

Kasnije je Mile Matijević za Srpskainfo rekao da je Goran bio dobar mladić, da je imao talenat za rad sa životinjama i da je mogao imati lijepu perspektivu.

– Podsticao sam ga da se upiše u Policijsku akademiju, da bude kerovođa za policijske pse. Vjerujete ne bi u tom poslu bilo boljeg od njega – kaže Mile.

A da li je Goran vjerovao u sebe i u bolju budućnost? Ili ga je shrvao osjećaj besperspektivnosti? Je li ga zaista slomio strah za njegove “šapice” i osjećaj da je progonjen i neshvaćen? Ili se desilo još nešto, što je bio konačni okidač za očajničku odluku?

Psiholozi koje smo kontaktirali nisu željeli da komentarišu ovaj slučaj, jer kako kažu, to ne bi bilo profesionalno niti pošteno prema porodici preminulog.

U nezvaničnim razgovorima neki od njih su rekli da je svako samoubistvo priča za sebe i da neki ljudi mogu preživjeti i najgore traume, poput incesta ili silovanja, dok se drugi slome zbog naizgled manje teških problema.

Najčešće, uz nagomilane tegobe, samoubistvu prethodi ta “jedna kap, koaj prelije čašu”.

Koja je to kap presudila Goranu, niko ne zna.

Mladić nije ostavio nikakvu poruku, koja bi na to ukazivala.

Ono što se zna je da je njegovoj porodici neophodna pomoć, kako bi se izborila sa tako stršnom traumom.

Roditelji su očajni, sestra Gordana se ne odjava od bratove slike i stalno ponavlja da će napustiti studije, jer njen život više nema smisla.

Da li će Centar za mentalno zdravlje i Centar za socijalni rad u Prnjavoru priteći u pomoć Goranovoj porodici, vidjećemo u narednim danima.