Connect with us

Banjaluka

PRAUNUKA MILANOVIĆA “Njena želja se ispunila i KUĆA MILANOVIĆA je dobila potpuno novi sjaj”

Kuća Milanovića večeras otvara svoja vrata, a ovo su samo neke činjenice o ovom spomeniku kulture

Naime, podaci koji su dostupni kažu da je kuća Milanović izgrađena 1893. godine, samo par mjeseci nakog gradnje prvog masivnog objekta na ovom potezu, koji je izgradio Ludvig Rudovic- u prizemlju ovog objekta nalazio se prvi banjalučki bioskop „Edison“, te prostorije prvog telegrafa.

Izgrađen je u neorenesansom stilu, a uglovnu poziciju mu naglašava balkon, ispod kojeg je bio ulaz u trgovinu (Špecerajska radnja Ivezić-Koljević).

Na spratu su bili stanovi. Pasaž vodi u ekonomsko dvorište , gdje su nekada bili objekti zanatske namjene.

Sprat objekta je zadržao autentični izgled, dok je prizemlje djelimično izmijenjeno i sada se u njegovom prizemlju, dijelu koji gleda na Ulicu Bana Milosavljevića nalazi kafić „Rock Symphony.“

Rajna Milanović je praunuke Save Milanovića koji je kuću sagradio. Rajna i njena majka Ljerka jedini su potomci ove porodice.

Kako je kazala za magazin Byka prije pet godina, kuća nakon rata nije nacionalizovana i u vlasništvu porodice Milanović ostala je sve do 1976. godine, kada ju je kupila Opština Banjaluka.

Naime, kuća je razornim zemljotresom koji je Banjaluku pogodio 1969. godine pretrpjela značajna oštećena i tadašnjim regulacionim planom planirano je njeno rušenje.

Plan se ipak nije obistinio, kuća nije srušena, već je izvršena njena rekonstrukcija, prilikom koje su urađene određene intervencije kod kojih se odstupilo od izvornog izgleda objekta, naročito kad je riječ o prizemlju, u kojem su smješteni poslovni prostori, a nije se vodilo računa ni o izvornoj kolorističkoj obradi fasade.

U vremenu koje je uslijedilo, prostor kuće su koristila kulturno-umjetnička društva, ovdje je bilo smješteno i KUD Taras Ševčenko, a sve donedavno i jedan od najpoznatijih i najopremljenijih foto studija u Banjaluci, kao i kultni Club Cedubal.

– U kući sam živjela samo do svoje treće godine, kada su se moji roditelji preselili u Sarajevo, ali sestri i meni bi se cijeli svijet otvorio kada bi o ljetnjim i zimskim ferijima dolazili u Banjaluku. Igre u dvorištu i u ulici u kojoj nije bilo saobraćaja (tadašnja Ulica Sime Šolaje) odlazak na tavan, gdje smo pregledali stare porodične uspomene i stvari koje su odlagane još od kada se kuća sagradila, pa skrivanje u vinskom podrumu kuće… “, priča Rajna, koju je jako obradovala vijest da Grad Banjaluka u dokumentu “Strategijia razvoja kulture 2018-2028 godina”, planira da kuća postane gradska knjižara – “Banjalučka kuća knjige”, u kojoj će svi posjetioci moći dobiti uvid u aktuelna izdanja domaćih izdavača i gdje bi se održavala predavanja i niz edukativnih programa iz oblasti kulture. Kaže da bi je posebno radovalo da na kući jednog dana osvane i ploča sa natpisom da je to “ Kuća Milanovića”.

Njena želja se ispunila i Kuća Milanovića je dobila potpuno novi sjaj, te će biti i novi kulturni centar Banjaluke.

Banjaluka

JUBILEJ PUN EMOCIJA: Mašinska škola u Banjaluci slavi 60 godina trajnih prijateljstava!

Obilježavanje 60 godina mature Mašinske škole u Banjaluci okupilo je danas dvadesetak nekadašnjih školskih drugara koji su, uz smijeh, anegdote i emotivne uspomene, oživjeli sjećanja na školske dane, mladost i vrijeme koje ih je povezalo zajedničkim životnim putevima.

Mašinska škola u Banjaluci, jedna od četiri tehničke škole na ovom području, u periodu od 1961. do 1965. godine školovala je generaciju mladih koji su kasnije postali stubovi industrije, inženjeri i tehničari širom zemlje.
Školovanje u to vrijeme, pričaju za Glas Srpske, bilo je izuzetno zahtjevno. Samo dva odjeljenja od prvobitno upisana tri su diplomirala, što svjedoči o strogim kriterijima i visokim standardima nastave. Danas, nakon šest decenija, školski drugovi redovno se okupljaju svake prve subote u junu, njegujući prijateljstva i sjećanja koja vrijeme nije uspjelo da izbriše.

Jedan od njih, Nedeljko Garić iz Čelinca, ističe da se tada u poređenju sa današnjim vremenom tražilo znanje i savladavanje svih disciplina, od teorijske nastave do praktičnih vježbi.

Poslije druge godine škole, na inicijativu kadrova iz “Čajevca”, nekoliko učenika iz oba odjeljenja, među kojima je bio i on, izabrani su kao potencijalni stipendisti.

– Pozvali su nas u kadrovsku službu da se izjasnimo o stipendiji. Ja sam je prihvatio jer mi je puno značila zbog teške materijalne situacije u kojoj sam bio – kaže Garić.

Stipendija je podrazumijevala obavezu rada u “Čajevcu” nakon završetka školovanja, što je on i ispoštovao. Iako je razmišljao o nastavku studija, prilike i materijalni uslovi bili su drugačiji.

– Ostao sam u “Čajevcu”, a nakon osam mjeseci otišao sam u školu rezervnih oficira u Karlovac, u Hrvatskoj, gdje sam završio vojnu obuku. Nakon toga vratio sam se u “Čajevac”, gdje sam proveo najveći dio svoje karijere – istakao je on.

U to vrijeme, pored Banjaluke, tehnička škola postojala je u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Škola u Banjaluci okupljala je učenike iz cijele Krajine, od Doboja do Ključa i Travnika.

– Postojao je i studentski dom koji je stradao u zemljotresu, a danas se na tom mjestu nalazi Elektrotehnički fakultet, gdje su učenici iz udaljenih mjesta stanovali – dodaje Garić.

Mašinski smjer koji je pohađao bio je opšti i obuhvatao je sve oblasti mašinstva, od obrade metala i livenja do rada sa parnim mašinama, kotlovima, sistemima centralnog grijanja i dizalicama.

– Zahtjevi su bili veliki, naročito u matematici, fizici, mehanici, termodinamici i tehničkom crtanju. Uprkos svemu, ta strogost nas je oblikovala u kvalitetne stručnjake – priča Garić.

Garić je u odjeljenju bio sa Dušanom Kecmanom, nekadašnjim novinarom i fotografom, s kojim dijeli brojne anegdote.

Garić, koji je bio najniži u odjeljenju, s osmijehom se sjeća da ga je Kecman često zadirkivao.

– Jednom ću ja njemu to vratiti. Bio je veliki odmor, on je nešto pisao na tabli, komentarisao neku formulu. Imali smo u učionici fino uglancan parket i nismo smjeli ulaziti u obući, nego smo nosili kožne natikače koje su znale biti klizave. Ja sam se zaletio i izbio mu noge i on pao je na parket. Htio je da mi vrati, ali jedan naš drug, jači od svih, upozorio ga je: “Pipneš li ga, imaš posla sa mnom!” Tako je sve ostalo u šaljivom duhu – prisjeća se Garić.

Kecman, poznat po svojoj vedroj naravi i razrednoj energiji, kaže da na okupljanja dolaze isključivo muškarci jer, nažalost, u njihovim odjeljenjima nije bilo djevojaka.

– Najviše nas interesuje razgovor, sjećanja i prijateljstvo – kaže Kecman, prisjećajući se posebno profesora Zvonka.

On je prvi, kako kaže, prepoznao njegove sklonost ka umjetnosti.

– Profesor mi je znao često reći: “Idi ti igraj fudbal na Kastelu” – priča Kecman.

Dodaje da su se, nakon što su obilježili 40 godina mature, dogovorili da se okupljaju svake godine. Od tada, više od 20 godina, tradicionalno se sastaju svake prve subote u junu u bašti Hotela “Bosna” u Banjaluci. Iako ponekad neko bude spriječen, većina ipak dođe.

– Od 66 učenika, više od 50 odsto nažalost nije više među nama – rekao je Kecman sa žaljenjem.

Pozne godine nisu spriječile ni Bernarda Kezića iz Rijeke da dođe i ove godine.

– Sve sam obaveze ostavio da bih se sastao sa svojim školskim drugarima. Samo jedne godine nisam došao, i to zbog teške operacije. Ovo okupljanje ne bih propustio ni pod koju cijenu – kaže Kezić.

Za njega je ovo, ističe on, pravo zadovoljstvo i ljubav prema društvu s kojim sam odrastao i stasao.

– Ova proslava mi znači nastavak jednog normalnog života. Ništa mi nije ljepše nego sresti prijatelje koji su ostali ljudi i s kojima zajedno gradimo duh zajedništva – naglasio je Kezić, koji čitav radni vijek proveo u mašinstvu, gdje je stekao 54 godine radnog staža.

Nastavi čitati

Banjaluka

DRINIĆ PORUČUJE “NAŠA SLOGA JE NAŠA SNAGA”! Zajedništvo srpskog naroda u Evropi

U Banjaluci je održana Evropska smotra srpskog folklora dijaspore, manifestacija koja je okupila predstavnike srpskog naroda iz različitih zemalja Evrope. Ovo je bio čas izvornosti, tradicionalne muzike i igara, ali i prilika za susrete, razgovore i zajedničko očuvanje naše bogate kulture i naslijeđa.

Generalni sekretar Partije demokratskog progresa (PDP), Nebojša Drinić, istakao je važnost ove manifestacije kao simbola jedinstva i čuvara tradicije.

„Ponosan sam na sve članove kulturno-umjetničkih društava, koje Grad Banjaluka kontinuirano podržava. Oni su ogledalo našeg naroda i putokaz ka svijetloj budućnosti. Neka živi srpski rod, gdje god da se nalazi. Naša sloga je naša snaga“, poručio je Drinić.

Ova smotra predstavlja ne samo kulturni događaj, već i potvrdu trajne veze dijaspore sa maticom, što dodatno jača nacionalni identitet i zajedništvo.

Nastavi čitati

Banjaluka

ŽRTVU HEROJA IZ REKAVICA NE SMIJEMO DA ZABORAVIMO: Ako se to desi, zaboravićemo svoj put.

Poručio je ovo Nebojša Drinić, generalni sekretar PDP i šef Kluba odbornika PDP u Skupštini grada Banjaluka, koji je prisustvovao služenju parastosa i polaganju vijenaca za 36 poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata iz Rekavica.

– Čuvajući sjećanje na one koji su svoje živote dali za odbranu i slobodu u kojoj danas živimo, čuvamo i Republiku Srpsku. Za mene je dan sela onaj dan kada pominjemo naše heroje, njihovim najmilijim pokazujemo da nisu zaboravljeni, ali je naša obaveza da ih se sjećamo svakog dana i uspomenu na njihovu žrvtu za otadžbinu prenosimo na buduća pokoljenja – rekao je Drinić i dodao:
– Naš put je bio i ostaće pravoslavlje i jačanje institucija našeg Grada i naše Republike Srpske.

Zajedno sa Drinićem, parastosu su prisustvovali i odbornici PDP u Skupštini grada Banjaluka Jovo Savanović i Igor Maksić

Nastavi čitati

Aktuelno