Društvo
DOSTA ERCEG, PRVA ŽENA VOZAČ U GLAMOČU: “Kad sam došla u selo sa Fićom, dočekali su me kao predsjednika”
Šetnja dobro poznatim ulicama i mimoilaženje sa već viđenim ljudima, u malim mjestima predstavlja svakodnevicu. Dok jedan prolaznik drugome izgovara: „Dobar dan”, on i ne sluti da pozdravlja čovjeka koji je nekada činio velike stvari, a danas je zaboravljen.
Jedanaest kilometara od gradske graje ne zvuči kao velika udaljenost, ali pedesetih godina prošlog vijeka oni su predstavljali veliki izazov. U selu Glavice, na području opštine Glamoč, u porodičnoj kući Erceg je 1936. godine rođena Dosta.
„Tada su se sva djeca rađala u kućama, a kad dijete malo odraste odmah ide za ovcama. Išla sam u realnu gimnaziju, selo mi je bilo daleko, pa sam dvije godine bila u internatu. Moji su ušli u zadrugu, tadašnju, koja me obećala školovati, ali su slagali, pa sam se vratila u osmogodišnju školu”, govori devedesetogodišnja baka o svojim pubertetskim danima za eTrafika.net.
Ona je oduvijek bila vizionarka, odbacujući sve predrasude da žena nešto ne može ili ne smije. Nakon prestanka školovanja, Dosta se vraća seoskom životu, sve do 1959. godine, kada donosi odluku o preokretu svoje životne putanje.
Foto: Lejla Ćirić
„Iz naše kuće trebalo je neko da ide za Srbiju na izgradnju autoputa Niš – Paraćin. Brat je morao da radi oko žita, a mama je negodovala moj najavljeni odlazak, vodeći se seoskom pričom ‘dok žensko ode u svijet krene svašta da radi’. A ja gdje god sam išla mislila sam da ona ide za mnom, toliki sam imala strah. Na kraju sam ipak otišla ta dva mjeseca”, prisjeća se sa osmijehom na licu i sjetom u glasu.
Njen prvi odvažni korak donio joj je veliko zadovoljstvo. Putujući na radnu akciju u Srbiju, zapisivala je sve gradove kojima je prolazila, kako bi porodici i komšijama mogla da prepriča svoje putovanje.
„Iz Glamoča je bilo nas 17, a u tom naselju nas 700 iz svih republika bivše Jugoslavije. Razgraničavali smo cestu, dovozili pjesak, pripremali teren, po cijeli dan smo bili na suncu. Nema posla koji nismo radili. Nadređeni nam nije dao ni da odmorimo, toliko sam bila tvrdoglava da sam mu jedne prilike odgovorila kako nisam došla na prisilni rad, i sada, nakon svih godina, ne znam kako sam se sjetila te riječi – prisilni”, kroz smijeh priča za eTrafiku.
Dva mjeseca radne akcije su bili uslov kako bi Dosta mogla predati zahtjev za posao u tvornici trikotaže u Glamoču, koja je započela sa radom šezdesetih godina.
„Prvi dan sam na posao došla sa štapom od ovaca i postala pletač. Zatim sam radila na modeliranju, kontroli, pa me prebace u računovodstvo, pa na materijalno knjigovodstvo. Kad je Niko Babić došao za direktora, on me prebacio u proizvodnju i postala sam vođa smjene od 30 radnika. Tu sam zaradila penziju”, objašanjava ona sa ponosom, jer su majstori svoje znanje od nje krili, dok je ona išla za njima i upijala svaki njihov pokret.
Radila je punih 16 godina, nakon toga majka joj se razboljela. Njeno liječenje je zahtijevalo česte odlaske za Livno, što je bilo nedostižno za ljude iz sela kojima je i Glamoč bio daleko.
„Zovnula sam komšiju da ju odveze, dala sam mu novčanicu koju smo svi zvali ‘crvendać’. Bilo mu malo, ali ne htjede uzeti više, samo reče da ga više ne zovemo, jer u selu nema dobrog puta, a on neće svoje auto da lomi. Pomislila sam tada kako nas neće više niko vozati, nego ja. Prijavim se za polaganje vozačkog, ja jedina”, slikovito opisuje Dosta Erceg, koja je tako postala prva žena u Glamoču koja je položila vozački ispit i samostalno sjela za volan. Prva vozačka dozvola izdata od strane SUP-a Glamoč sa ženskim imenom i slikom je njena. Motiv svega bila je majka.
„Nisam dugo razmišljala, bolest moje majke mi je bila pouka. Pomislila sam tada i ti ćeš Dosto, pukao mi je film”, objašnjava pomalo tužno.
Najveća podrška su joj bili roditelji kojima je bilo neizmjerno drago zbog njenog uspjeha, uz dozu straha za već odraslo žensko dijete. Vjerovali su u Dostu jer je uvijek voljela eksperimentisati, dok joj je sjedenje predstavljalo najveću kaznu.
Foto: Lejla Ćirić
„Na pisti je bila obuka za poligon. Kaže ti meni Živković: ‘Vozi u rikverc dok ti ja ne kažem da staneš’. Vozila sam dok me nije vrat zabolio, noga mi se mahinalno opustila koliko sam se fokusirala da gledam iza sebe, skoči ‘Fićo’ u nebesa, a on se meni smije. Kad smo krenuli prema Livnu, izašli na pravac, naredi on meni da smanjim brzinu, a ja dodajem gas, pa naglo zakoči, a on da će glavom u šoferšajbnu. Znao je da vraćam za pistu, ja sam uvijek bila belaj”, prepičava živopisno anegdotu sa jedne od svojih prvih vožnji.
Proces polaganja je bio isti kao i danas. Prvo je položila testove, zatim vožnju, a cijela obuka koštala je 280 dinara. Instruktor Gojko Živković se nije iznenadio kada je vidio Dostu, jer je poznavao njen temperament i karakter.
„Tog se dana vrlo dobro sjećam, 13. decembar 1975. godine, snijeg u Livnu, a ja taj dan polažem. Imala sam tremu, noga mi je drhtala, a bilo me strah voziti uz brdo. Bog me pogledao kad mi je komisija naredila rutu po ravnici. Kad smo stigli do pumpe gdje sam se trebala okrenuti, meni je od straha cesta izgledala usko i reče mi čovjek iz komisije da može proći kamion, sama sam sebi rekla ako može on, mogu i ja. Na kraju sam auto parkirala dobro kao nikad i položila sam taj dan”, prisjeća se ona.
Logičan slijed je bio da se nakon vozačke kupi auto. Dosta se uputila u Banjaluku, u auto kuću „Šumadija” i kupila svoje prvo auto. Zastavu 750, simbol jugoslovenskih drumova, „Fiću”.
„Kad sam došla u selo, kao da je došao predsjednik. Komšije izlaze iz kuća na put, nose šta je ko imao, kokošija jaja, nema šta mi ne daju, okitilo me pravo”, prepričava prisjećajući se detalja kroz smijeh.
U malom mjestu, tada sa mnogo ljudi, ona nije mogla proći nezapaženo.
„Nikada u selo, a ni iz sela nisam išla prazna, Fićo je uvijek bio pun, vozila sam i muškarce i žene. Nikada nisam doživjela neprijatnu situaciju u Glamoču, kao žena vozač ili nisam obraćala pažnju. Kad dođem kod auto-mehaničara Žole, on odmah moje auto uzme, uvijek sam bila prva kad god dođem i niko se nije bunio što čeka zbog mene”, navodi kako su je muškarci poštovali.
Dosta u „Fići” je bila prava atrakcija. Vozila ga je šest godina, a onda je na red došla Škoda 120 LS.
„Kad sam vidjela Škodu, lijepa mi, a ja objavim oglas da prodajem ‘Fiću’. Kad sam ga prodala, sa jednim čovjekom pravac Banjaluka. Došli mi u auto kuću, stoje dvije – zelena i u boji cigle. Sa ovom drugom sam se vratila kući, ali od sreće nisam mogla da vozim”, govori i sada sa uzbuđenjem.
Foto: Lejla Ćirić
U penziju je otišla 1991. godine, a Škodu je vozila do kraja radnog staža. Za vrijeme rata izbjegla je u Leštane kod Vinče, u nestašici goriva bila je prisiljena ostaviti svoju ljubimicu u garaži.
„Ostavila sam i ključ u njoj, nisam htjela da iko odvaljuje bilo šta na njoj. Bez obzira što neće više biti moja, bilo mi je žao da neko lupa po tako lijepom autu. Čim sam se vratila, otišla sam da u garažu, komšinica mi reče: ‘Otišla ti je Škoda’. Bilo mi je žao, ali mnogo ljudi je izgubilo puno više od auta, nisam htjela da se sekiram”, prepričava.
Dosta više nije imala auto, ali to nije ograničavalo njeno kretanje. Šetala je, dok je mogla, svaki dan sa šeširom na glavi i dvodjelnim kompletom. Imala je svoju rutu koja joj je osiguravala miran i čvrst san.
„Ne izlazim više nigdje, ne mogu da hodam, stalno sam u ova četiri zida, kao u samici. Utorkom mi dođu Katrin i Anđelka, iz ‘Caritasa’. Jako su korektne, kao da sam ih rodila i da su mi najrođenije. Uvijek mi nešto donesu i iznenade me. Desna ruka mi je sestrin unuk, Velimir, a i komšije su mi dobre”, govori.
Više puta, u toku razgovora, istakla je koliko joj znači pomoć Katrin Popović koja joj pruža medicinske usluge, te Anđelke Andrić koja Dosti pomaže u kućnim poslovima.
„Odu mi u kupovinu namirnica i lijekova, ovjere mi knjižicu, sve što ja ne mogu. Neki dan me Katrin odvezla na šišanje u puno novijoj Škodi od moje nekadašnje. Nekada sam ja vozila druge doktoru, a sada drugi vozaju mene, sve se u životu vrati”, pripovijeda.
Dosta se nikada nije udavala i kaže da ne žali jer joj to nije padalo na pamet. Promijenila je dva auta, imala puno društva, nikada nije štedjela, a ono njoj najpotrebnije, gorivo, je bilo jeftino.
Za kraj razgovora htjela je mladima poručiti da slušaju svoje majke, da se bave nečim što donosi korist i da ne upadnu u loše društvo, jer život duže traje ako je kvalitetno iskorišten.
Društvo
UMIČEVIĆ: Ministre ne viđam u trgovinama, samo Šeranić kupuje
Ljudi od ovih povećanja plata nemaju nikakve koristi, u svemu tome profitiraju samo trgovinski lanci, komentar je direktora fabrike “Bema” Marinka Umičevića na najnoviju odluku o povećanju najniže plate u Republici Srpskoj.
“Ovi ministri kao da ne idu u trgovine i ne vide cijene, sem Šeranića koga sretnem u kupovini. Ove druge ministre kao da cijene i ne zanimaju, ma sigurno i ne znaju koliko šta košta. Ja znam sve cijene, jer treba nahraniti zaposlene. Ma, kad vidim onaj letak ‘Društveno odgovorni’, dođe mi da namjerno kupim skuplje, jer mi sve ovo vrijeđa inteligenciju”, kaže Umičević za BL portal.
Prema njegovoj ocjeni, narod se više i ne raduje povećanju minimalne plate, jer, kako kaže, šta jednom zaposlenom vrijedi plata od 1. 000 maraka dok cijene „divljaju“. Ujedno podvlači da odavno malo ko od radnika u bilo kom sektoru radi za minimalac, jer zbog nedostaka kadra i odlaska radne snage poslodavci pokušavaju da ih zaustave koliko-toliko boljim platama.
„I tu platu treba zaraditi, nije to lako, a opet, šta da od nje kupiš?! Kad ti treba 100 maraka za jednu vrećicu u trgovini, to znači da nisu problem samo plate, niko ih ne spori. Suština je u cijenama koje za svakog normalnog čovjeka nisu više ni za preživljavanje. To ljude tjera odavde, radiš i opet ne možeš sebi priuštiti ono osnovno. Hrana je bezobrazno skupa”, tvrdi Umičević.
Istovremeno, najniža plata za fakultetski obrazovan kadar od početka iduće godine biće 1.450 konvertibilnih maraka, a to je, po mišljenju Umičevića, ponižavanje struke. Priznaje da u “Bemi” ima samo jednog visoko obrazovanog radnika i ujedno tvrdi da u ovoj fabrici obuće rijetko ko radi za minimalac.
“Naravno da Bema nijednu promjenu ne podnosi lako, ali nama je veći problem što posla dovoljno i nema. Zbog visokih cijena osnovnih stvari rijetko ko i kupi cipele, i to razumijemo. Nema narod za hljeba, pa neće mijenjati obuću svaki dan bez prijeke potrebe. Zbog toga država jednom treba da odgovori na moje pitanje – kako Italija i Njemačka imaju jeftiniju hranu nego mi u Banjaluci. Nek’ premijer uzme auto i ode da vidi cijene, ali da kopa malo dublje. Svi naši trgovački lanci imaju svoje firme po inostranstvu, pa onda dostave visoku cijenu i onda, kao, ovdje ispoštuju marže, zato treba to kopati dublje“, objašnjava Umičević za BL portal.
Šta se iza brda valja, pa je povećanje najniže plate najavljeno već u oktobru, ni Umičeviću nije jasno. Kako kaže, iako naviknuti na činjenicu da se godinama iznos minimalne plate mjesecima bezuspješno pokušava dogovoriti, pa na kraju Vlada Republike Srpske prelomi, juče smo, ipak, svjedočili potpuno drugačijem scenariju.
“Ma, ne bi me čudilo da opet za tri mjeseca povećaju iznos minimalca. Šta sad pokušavaju, kakve su igranke u pitanju, i ja se pitam”, dodaje Umičević.
BL Portal
Društvo
PREDSTAVLJEN “ZMIJANJSKI VEZ” U KINI, izazvao posebnu pažnju
“Zmijanjski vez” je predstavljen u Kini u organizaciji Ambasade BiH i izazvao je posebnu pažnju.
Ambasada BiH je organizovala u Pekingu promociju kulturne baštine i turizma BiH. Tom prilikom je bila i izložba na kojoj su prikazane makete tradicionalnih narodnih nošnji, umjetnički motivi i najpoznatije turističke destinacije BiH.
Kako je saopšteno iz Amabasade BiH u Kini događaj je imao interaktivan karakter.
“Gosti su učestvovali u diskusijama i postavljali pitanja o kulturi, istoriji i nasljeđu ‘Zmijanjskog veza’, kao i o slikarskoj i filmskoj umjetnosti u BiH”, dodaje se u saopštenju.
Siniša Berjan, ambasador BiH u Kini, je istakao značaj kulturne razmjene kao mosta međusobnog razumijevanja i prijateljstva između naroda BiH i Kine.
Događaju su prisustvovali direktor Kinesko-moldavskog kulturnog centra i predstavnik Kineskog instituta za savremenu umjetnost koji su naglasili važnost međunarodne saradnje u oblasti kulture i umjetnosti.
Promocija je organizovana u saradnji sa molsavskom Ambasadom i Kineskim institutom za savremenu umjetnost.
“Zmijanjski vez” je 2014. godine uvršten na UNESKOV-u reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Društvo
“OVO JE RAVNO GENOCIDU”: U Krupi na Uni traže referendum zbog Trgovske gore, poručuju da neće odustati
Namjeru Hrvatske da na Trgovskoj gori, uz granicu sa BiH, odlaže radioaktivni otpad iz Nuklearne elektrane (NE) “Krško” pomno prate u tim sredinama u slivu rijeke Une, a koliko je ovo pitanje zapravo ozbiljno pokazuje i stav nadležnih u Krupi na Uni, gdje traže da se građani o svemu izjasne na referendumu.
vanično Zagreb je vlasnik polovine NE “Krško” u Sloveniji i obavezan je da preuzme polovinu otpada, zbog čega sprovodi pripreme za skladištenje i to u neposrednoj blizini granice sa BiH.
Istovremeno u BiH se vodi borba na nekoliko frontova da bi se stalo u kraj tome zbog, kako tvrde stručnjaci, potencijalne opasnosti po život 250.000 stanovnika u slivu Une koji je i zaštićeno područje.
Iz domaćih institucija upozoravaju na to da nisu dobili još nikakvo zvanično obavještenje, putem Ministarstva inostranih poslova BiH, od institucija Hrvatske u vezi sa rušenjem tih objekata niti imaju bilo kakve informacije o statusu Studije uticaja na okolinu.
Organi lokalne uprave te republički organi su, s druge strane, spremili obimnu informaciju u vezi sa aktivnostima nadležnih institucija kao i predstavnika Srpske u zajedničkim institucijama BiH u vezi sa namjerom Hrvatske da na prostoru bivše kasarne “Čerkezovac” odlaže radioaktivni otpad i istrošeno nuklearno gorivo.
Sastavni dio informacije su i izvještaji iz opština u slivu Une kojima prijeti najveća opasnost zbog blizine Trgovske gore. Među dokumentima je, između ostalog, i stav rukovodstva u Krupi na Uni. Njihov prijedlog je da u vezi sa ovim problemom bude organizovan referendum ili peticija.
– Naš stav je da u narednom periodu, kada je riječ o ovom pitanju, bude održan neki od demokratskih načina izjašnjavanja (referendum, peticija) i da se narod izjasni – piše u izvještaju koji je dostavljen u Narodnu skupštinu Srpske za sjednicu koja je zakazana za 4. novembar.
To je za Glas Srpske potvrdio i prvi čovjek Krupe na Uni Gojko Kličković.
– Borimo se. Idemo po selima i zborovima da bismo objasnili ljudima šta sve to znači. Forsirali smo referendum i u septembru. Stalo nam je da građani iskažu svoje nezadovoljstvo takvim postupkom. Ovo je ravno genocidu ili progonu, samo što će lagano ubijanje malo duže trajati. Ne znam ko treba da povuče prvi put da bismo mi mogli sprovesti taj referendum. Neko koči, ali naš stav ostaje isti. Insistiramo na tome – rekao je Kličković.
Ozbiljno upozorenje u vezi sa Trgovskom gorom poslato je i iz Novog Grada. Tamošnji načelnik Miroslav Drljača ujedno je i član Ekspertskog tima za borbu protiv izgradnje odlagališta na teritoriji susjedne opštine Dvor u Hrvatskoj.
– Opština Novi Grad, kao granična opština koja se nalazi svega nekoliko kilometara od planirane lokacije, ima direktan interes da ova namjera bude zaustavljena. Svjestan sam da kao mala opština često nemamo dovoljnu snagu da mijenjamo ključne odluke, ali nećemo odustati. Očekujem da institucije BiH preuzmu odgovornost, jer je ovo državno pitanje koje zahtijeva snažnu, institucionalnu koordinaciju između BiH i Republike Hrvatske – naveo je Drljača.
I u Kozarskoj Dubici i Kostajnici su uključeni u sve aktivnosti u vezi sa ovim pitanjem, a jedna od aktivnosti koje sprovode je i regata pod nazivom “Plovidbom protiv radijacije”.
Informacije kojima raspolažu su pobrojali u nadležnom Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju.
– Još nismo zaprimili na izjašnjenje Studiju uticaja na životnu sredinu za zahvat Čerkezovac, koja se očekuje iz Hrvatske, a koja je prema saznanjima na kontroli i pregledu kod Međunarodne agencije za atomsku energiju, koja vrši pregled bezbjednosnih dokumenata Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, a koja će biti dio studije – poručeno je iz tog resora u Vladi Srpske koji je objedinio akta koja su stigla sa lokala i iz drugih republičkih institucija.
Podvukli su da Hrvatska odbija da sarađuje, ugrožavajući tako živote i zdravlje ljudi u 13 opština u slivu Une, a istovremeno unosi uznemirenost za čitav region, a posebno teritoriju BiH.
Ispomoć
Domaćim ekspertima i pravnicima u borbi protiv namjera Hrvatske da uz samu granicu sa BiH, na teritoriji opštine Dvor, odlaže otpad iz “Krškog” pomaže i pravna kuća iz Francuske. Ipak da je Hrvatska sve bliže cilju da prostor “Čerkezovca” preuredi u skladište za radioaktivni otpad iz NE nedavno je otvoreno potvrdio hrvatski član uprave elektrane riječima da će Slovenija polovinu otpada odlagati u Vrbini, uz samu elektranu, a Hrvatska na Trgovskoj gori do 2028.
-
Zanimljivosti2 dana agoĐAJIĆU POZLILO kad je vidio Stanivukovićev skup u Boriku! “Ja sam davao i ČORBU I PJEVALJKU, ali naš narod…”
-
Politika2 dana agoSNSD “JEDE” SVOJU DJECU! Dodik i Cvijanović pristali na smjenu Košarca i Amidžića?
-
Politika1 dan agoDODIK DAO ZADATAK SELAKU: “Vrati pravosuđe u Srpskoj ili povuci radikalne mjere!”
-
Hronika2 dana ago“Vozač (24) iz BiH je UHAPŠEN”! Dačić nakon nesreće u Beogradu u kojoj je poginuo POLICAJAC SA SUPRUGOM I SINOM
-
Politika2 dana agoPREBACIVANJE LOPTICE! Dodik zabrinut zbog situacije u Srbiji?
-
Svijet1 dan agoDva američka vojnа aviona pala u pola sata! Tramp: “NEŠTO JE VEOMA ČUDNO!”
-
Politika2 dana agoBlanuša RASPLAKAO Petrovića (VIDEO)
-
Estrada1 dan ago“ŠVORC SAM!” Jelena Karleuša zapala u finansijsku krizu, EVO I ZBOG ČEGA
