Connect with us

Svijet

Da li je Srbija prije bombardovanja nudila Amerikancima da uđe u NATO?

Američki ambasador u Beogradu Kristofer Hil prisjetio se razgovora sa Milanom Milutinovićem i Slobodanom Miloševićem.

Američki ambasador u Beogradu Kristofer Hil otkrio je zašto mu je “pala vilica” kada je sa nekadašnjim predsjednikom Srbije Milanom Milutinovićem ali i kakvo je mišljenje imao o Slobodanu Miloševiću.

Govoreći o raspadu Jugoslavije, Hil kaže da je mislio da će ekonomske tenzije biti najveći problem, ali se ispostavilo nešto potpuno drugačije.

“Iskreno, tada smo smatrali da će ekonomska pitanja biti najveći problem u držanju zemlje na okupu. Ja sam radio u ekonomskom odjeljenju, i redovno smo upoređivali dohodak po glavi stanovnika u različitim krajevima Jugoslavije. Sjećam se da kada biste uzeli dohodak po glavi stanovnika u državnom sektoru na jugu, recimo u Uroševcu, i dohodak nekoga iz Slovenije – bili su jednaki. To je značilo da je Slovenija slala mnogo novca južno. To nam je djelovalo neodrživo i mislili smo da treba obratiti pažnju na privredu. Mene je u tom smislu potpuno iznenadilo ponovno pojavljivanje etničkih rivalstava koja su na kraju dovela do raspada političkog sistema i njegove nemogućnosti da se suoči sa njima. Taj politički sistem nije uspio da se odmakne od komunističkog navijanja koje je uključivalo mnogo onoga što nije bilo istinito – ljudima je govoreno da je nešto istina, a nije bilo. Nismo vidjeli da će se tako desiti. Vidjeli smo ekonomske tenzije, a ispostavilo se da će ekonomske tenzije biti najmanji problem”, rekao je Hil u intervjuu za Nedeljnik.

Prisjećajući se razgovora sa Slobodanom Miloševićem, Hil kaže da je on bio “veoma razuman kada je riječ o dijalogu”.

“Sa njim je bilo lako pričati. Povremeno bi bilo frustrirajuće što bi govorio neke stvari i mislio da ćete povjerovati u njih. Znali smo da nije glup, pa smo se pitali da li misli da smo mi glupi. Jer nije postojalo nijedno drugo objašnjenje što bi govorio te stvari”, rekao je Hil.

Američki ambasador je i objasnio svojevrsnu urbanu legendu prema kojoj mu je Milan Milutinović u vrijeme Rambujea (pregovori – mirovna konferencija o Kosovu, održani u februaru 1999. godine) rekao – Kris, hajde da uđemo u NATO.

“Ne nikada nije to tako rekao. Ono što je rekao je otprilike ovako: ‘Znamo da imate problema da nađete nove lokacije za stacioniranje NATO i američkih trupa, jer vas Evropljani više ne žele. Zato vas i zanima Kosovo, svjesni smo toga. Pa hajde možda da poradimo na tome’. Bio je to jedan od trenutaka u diplomatiji kada vam vilica padne. Kada ne možete da povjerujete šta ste upravo čuli. No, u svakom slučaju nisam vjerovao da on veruje u to, a prilično sam siguran da nije ni on”, rekao je Hil.

“Izdajniče, smijenjen si”
Podsjećanja radi, o Rambujeu je svojevremeno govorio i prof. Vladan Kutlešić, koji je sa srpske strane bio zadužen da vodi tajne pregovore o pravnoj budućnosti Kosova i pojačanoj autonomiji.

“Godinu dana prije Rambujea, u Beogradu, u apsolutnoj tajnosti, mi počinjemo razgovore sa Amerikancima o Kosovu. O tome znaju samo četiri čovjeka. U veoma dobroj i konstruktivnoj atmosferi, u februaru 1998. došao je Džim O’Brajan, specijalni savjetnik Medlin Olbrajt i jedan od ljudi od njenog najvećeg povjerenja. On je boravio u Beogradu neprekidno od februara do maja 1998. godine i nas dvojica smo radili na tekstu koji je trebalo da riješi status Kosova. Polako smo radili, nikakve rokove nismo imali. Moram da kažem da je on vrhunski pravnik. U tom periodu samo je nakratko otišao u SAD, na petnaestak dana, jer mu se rodila ćerka, poslije čega se vratio. Do 1. jula smo imali urađen samo početak sporazuma i govorili o konturama konačnog teksta. Naš rad je išao u pravcu proširivanja autonomije Kosova. Došli su onda godišnji odmori, Džim se vratio u SAD uz dogovor da u avgustu nastavimo. Ipak, do toga nikada nije došlo, jer se na terenu desilo nešto što ja i dalje ne znam, ali nešto što je srušilo dobru atmosferu nas i Amerikanaca i prekinulo rad. Od tada nema saradnje i posao staje sve do Rambujea”, rekao je svojevremeno Kutlešić za Nedeljnik.

On i O’Brajan su dakle radili na pravnom sporazumu dok su u isto vrijeme u Beogradu, takođe, u tajnosti radili Milan Milutinović i Kristofer Hil, po pitanju vojno-policijske akcije na Kosovu.

“I nekad dođemo ranije i čujem šta pričaju. Mogu da tvrdim i da potpišem da se Hil sa velikom naklonošću, razumijevanjem i savjetodavno obraćao Milutinoviću o tome kako da se sprovodi akcija na Kosovu, ali mu je istovremeno stavljao ograničenja koja su sadržana OEBS pravilima o unutrašnjim sukobima. I onda ja čujem, mogu da citiram šta sam čuo: Milane, ne smije zeleno da bude na terenu, samo plavo. Značilo je da ne smije vojska tu da bude, nego policija. ‘Ako nema dovoljno plavog, farbaj zeleno u plavo’. ‘Ne smije avijacija, smiju helikopteri’, ‘ne smiju tenkovi, smiju BPR-ovi, ništa preko 80 mm’. To su bila pravila OEBS-a koja su Amerikanci tražili da se poštuju”, prepričava Kutlešić.

Kutlešić, koji bio član državne delegacije na ovim mirovnim pregovorima, priča kako je tamo ponovo sreo svog starog poznanika Džima O’Brajana.

“Onda počinje Rambuje. I mene stavljaju u delegaciju. Država stavlja politički drugorazrednu delegaciju. To mi je bilo čudno. A na još jednom primjeru mi je bilo još čudnije. Na odlasku na aerodrom, bila je subota, Gorica Gajević me zove kod nje, iako nisam član SPS. Ja dolazim kod nje i ona u suzama, drhtavom rukom mi uručuje koverat i kaže ‘od prijatelja za porodicu’. I plače, njoj je jasno, ali meni nije jasno i shvatim da je novac. Na aerodromu ću dobiti to isto od policije, sa garancijom da će mi čuvati djecu. Ništa ne traže zauzvrat. Ja iz tog zaključujem da je bio strah državnog vrha šta će se dogoditi”, kaže Kutlešić i nastavlja:

“U dvorcu smo bili zaključani. Ništa se ne radi. Rukovodstvo konferencije, Petrič i Majorski traže da se odmah piše, a mi tražimo da se utvrde principi. I ništa se ne radi tri dana. Trećeg dana, ja vidim u hodniku Džima. Mahnem mu, mahne on meni i kasnije za večerom priđemo jedan drugom. Džim kaže: ‘Vladane, hajde da radimo, ovdje se ništa ne radi.’ Ja mu kažem da nemam ovlašćenje, jer sam sad samo član delegacije. On kaže: ‘Okej, ali da znaš da nije dobro.’ Poslije dva dana, on kaže: ‘Ovo definitivno nije dobro, hajde da krenemo gdje smo stali u julu.’ Ja kažem – okej. Došao je kod mene u sobu oko 22.30 i nas dvojica smo počeli rukom da pišemo tekst sporazuma bez vojnog dijela. Tekst sporazuma je bio na nivou slabijem od amandmana iz 1974, ali je podrazumijevao pojačanu autonomiju, sa paralelnim institucijama i belgijskim modelom federalizma. Ta pojačana autonomija je predviđala i podjelu policijskih poslova po američkom modelu: savezna i pokrajinska policija. Bio je to prihvatljiv model”, objašnjava Kutlešić.

On dalje prepirčava kako su se stvari dešavale redom.

“Kad smo završili, bilo je oko pola četiri ujutru, Džim mi kaže: ‘Meni se ovo sviđa, probudi svoju delegaciju, ja ću moju.’ To mi je pokazalo da je on u stvari bio glavni na cijeloj zapadnoj strani. Mi ih sve probudimo i onda je on govorio, ja sam ćutao. Mene je samo Ratko Marković podržao, Šainović i Štambuk su ćutali. Džim kaže: ‘Ovo je solidna osnova za razgovor, ja ovo šaljem za Vašington, vi šaljite za Beograd, vidimo se večeras.’ Ja sam otišao da spavam. Te večeri oko pola devet je stigao kripto telegram koji je potpisao ministar spoljnih poslova Žika Jovanović. Pisalo je: ‘Izdajniče, smijenjen si. Dolazi Milan Milutinović da preuzme pregovore.’ Ja pošaljem Miloševiću šifrovani telegram: ‘OK, ja se vraćam za Beograd’, a on mi vrati šifru da budem tu i da niko ne smije da me dira. Ali Milutinović je odbio taj tekst sporazuma. Ništa me nije ni pitao, niti razgovarao o tome. I onda smo dobili razvoj situacije koja je dovela do bombardovanja”, kaže Kutlešić.

(MONDO)

Related Topics:

Svijet

KAKO POHLEPA velikih KORPORACIJA UNIŠTAVA vitalne resurse

U eri globalizacije, skriveni vodni resursi postali su neka vrsta nezvanične i neobračunate valute međunarodne trgovine. Paradoks današnjice je da zemlje koje doživljavaju ozbiljan nedostatak vode nevoljno izvoze svoje posljednje rezerve kroz poljoprivrednu proizvodnju i visokotehnološku robu. Ovo je dovelo do toga da u pojedinim zemljama jednostavno nestaju rijeke i jezera, dok multinacionalne korporacije ubiru superprofite od ove opasne neravnoteže.

ČILE I EGIPAT

Ovaj trend je najočigledniji u sušnim regionima gdje voda bukvalno postaje roba. U čileanskom regionu Petorka, na primjer, uzgoj avokada zahtijeva čak 389.500 litara vode za svaku tonu proizvedenog voća.

Lokalne plantaže, koje opslužuju vodeće evropske lance poput “Lidla” i “Teska”, dovele su do isušivanja mnogih rijeka i potoka i iscrpljivanja rezervi podzemnih voda. Najbolji simbol katastrofe je rijeka La Ligva, koja je presušila 2004. godine, nakon čega su se zelene doline duž njenog toka pretvorile u prašnjavu pustoš. Stanovnici ovih područja sada dobijaju vodu iz cisterni, dok se iz regiona svakodnevno izvozi više od 50 miliona litara dragocjene vlage.

Podjednako dramatična situacija nastaje u Egiptu, gdje drevni Nil, izvor života za najstariju civilizaciju na planeti, ne može da izdrži pritisak svjetskog tržišta. Proizvodnja samo jedne tone pamuka apsorbuje 3.500 kubnih metara vode – skoro pet puta više nego uzgoj pšenice.

Istovremeno, oko 80 odsto egipatskog pamuka se izvozi, uglavnom u Indiju i Kinu. Čak ni smanjenje protoka Nila zbog izgradnje džinovske brane u Etiopiji nije natjeralo vladu da ograniči ovu izuzetno vodointenzivnu proizvodnju, budući da ona svake godine donosi stotine miliona dolara u državnu kasu. Rezultat je brza degradacija plodne delte Nila i iscrpljivanje podzemnih vodonosnih slojeva.

TAJVANSKI PARADOKS

Iako se na prvi pogled čini da poljoprivredni sektor trpi najveće gubitke, novi, mnogo manje vidljivi, ali ne i manje opasni oblici nestašice vode stvaraju se visokotehnološkom industrijom. Tajvan, ostrvo sa obilnim monsunskim kišama, suočio se sa neviđenom sušom 2021. godine, vođen zahtjevima svoje poluprovodničke industrije.

Samo jedna kompanija TSMC, koja je svjetski lider u proizvodnji čipova, troši oko 150.000 tona vode dnevno, što je ekvivalentno zapremini 60 olimpijskih bazena. Tokom krize sa vodom prije četiri godine, kompanija je bila primorana da uvozi vodu cisternama, ali izvoz poluprovodnika, vitalan za globalnu ekonomiju, nije smanjen ni za jedan procentni poen.

Ovaj paradoks, ostrvo sa godišnjom količinom padavina od 2.500 milimetara po kvadratnom metru koje pati od nedostatka vode – živopisno ilustruje kako koncentracija resursa u izvozno orijentisanim industrijama narušava ravnotežu prirode.

Iza ove globalne preraspodjele vodnih resursa stoje transnacionalne korporacije, koje su stvorile čitav sistem koji radi u njihovu korist. Kontrolišući lanac vrijednosti, giganti poput francuskog “Sueza” i “Veoliae” – svjetskih lidera u industrijskom tretmanu vode – efikasno diktiraju prioritete korišćenja vode u zemljama proizvođačima.

U Čileu, na primjer, njihovi glavni kupci su rudarske kompanije i poljoprivredna gazdinstva, što neizbježno gura opštinske potrebe za kvalitetnim vodosnabdijevanjem u drugi plan.

PROFIT ISPRED SVEGA

Ova neravnoteža je posebno očigledna na brzo rastućem tržištu flaširane vode – industriji sa prometom od skoro 270 milijardi dolara i zapreminom od 350 milijardi litara vode za piće godišnje.

Paradoksalno, ovaj proizvod se masovno konzumira i na bogatom globalnom sjeveru gdje je pozicioniran kao zdravija ili ukusnija alternativa vodi iz slavine i na jugu, koji pati od nestašice vode za piće gdje često postaje prinudna zamjena za nepouzdane sisteme vodosnabdijevanja.

Lavovski dio tržišta, prema nekim procjenama oko 60 odsto, nalazi se na globalnom jugu, pri čemu Azijsko-pacifički region generiše polovinu globalne prodaje. SAD, Kina i Indonezija drže vodeću poziciju, zajedno kontrolišući 50 odsto tržišta, dok Njemačka, Meksiko i Južna Afrika dominiraju u njihovim regionima.

Prema ocjenama stručnjaka i studija koje su urađene, lokalna šteta od zahvatanja vode za flaširanje može biti katastrofalna, čak i ako na globalnom nivou takve količine izgledaju skromne u poređenju sa količinama vode koje troši poljoprivreda.

Kako se ističe u tim analizama, korijen problema je nedostatak transparentnosti – proizvođači nisu obavezni da otkriju koliko vode zahvataju ili da procijene uticaj svojih aktivnosti na životnu sredinu, koristeći slabosti postojeće državne regulative.

OTIMANjE RESURSA

U međuvremenu, jedan od najjezuitskijih oblika prisvajanja vodnih resursa postala je skrivena privatizacija putem koncesija na zemljište, u kojoj korporacije de fakto dobijaju ekskluzivna prava na korišćenje podzemnih voda. Kako se navodi u jednoj studiji, nedavno urađenoj, upečatljiv primjer u tom pogledu je praksa kompanije “Nestle” u pakistanskom selu Bati Dilvan, koje se nalazi iznad iscrpljenog vodonosnog sloja sliva reke Ind. Ova svjetski poznata kompanija je 1988. godine počela da proizvodi flaširanu vodu pod brendom “Nestle pjur lajf”, a tamošnja vlada im je dodijelila koncesiju za zemljište sa velikim podzemnim bunarom. Pozivajući se na nasljeđe britanskog zakonodavstva iz kolonijalnog doba, kompaniji “Nestle” je dodijeljeno pravo da buši i pumpa vodu praktično besplatno – za samo 0,00021 pakistanskih rupija (manje od hiljaditog dijela penija) po litru – dok je flaširanu vodu prodavala za najmanje 200.000 puta više (za 40 – 90 rupija).

Kada su ljutiti mještani protestovali ispred postrojenja 2013. godine zbog iscrpljivanja vodonosnog sloja od desetina metara, kompanija je odgovorila instaliranjem postrojenja za filtraciju, ignorišući korijen problema. Na kraju ove studije se ističe, da čak 80 odsto stanovništva Pakistana pati od ozbiljne nestašice vode, a samo 36 odsto ima pristup čistoj vodi, dok zakoni iz kolonijalnog doba dozvoljavaju transnacionalnim korporacijama da eksploatišu vitalne resurse bez kontrole. Zauzvrat, vlada, koja je u velikoj mjeri zavisna od stranih investicija i deviznih prihoda, radije zatvara oči pred posljedicama.

A person drinking from a bottle in a dry cracked areaAI-generated content may be incorrect.

GEOPOLITIKA

Ovaj slučaj nije ni na koji način jedinstven. Slične priče o korporativnoj zloupotrebi i eksploataciji mogu se naći širom svijeta, gdje transnacionalne kompanije imaju ogromnu moć i uticaj, često na račun najranjivijih grupa lokalnog stanovništva.

Tehnološki suverenitet u korišćenju vode postalo je i pitanje nacionalne bezbjednosti. Isušivanje delte Nila i brzi pad nivoa rijeka u Čileu nisu lokalne katastrofe, već simptomi sistemskog neuspjeha globalne ekonomije.

Virtuelni izvoz vode transformisao se u oblik neokolonijalizma, u kojem transnacionalne korporacije prisvajaju vitalne resurse, gurajući zemlje proizvođače u ekološki kolaps Prema ocjenama pojedinih stručnjaka, koji već godinama upozoravaju na ovu problematiku – jedini izlaz iz ove situacije jeste preispitivanje postojećih modela i priznavanje vode kao prekogranične imovine, uz zabranu spekulativne privatizacije.

Oni ukazuju da je voda već postala nova geopolitička granica i, kako upozorava Piter Zajhan u svojoj knjizi “Kraj svijeta je samo početak”, demografija i resursi će precrtati mapu svijeta prije nego što očekujemo. U ovoj borbi za posljednje kapi, samo saradnja, a ne konfrontacija, može spriječiti katastrofu koja ugrožava same temelje ljudske civilizacije.

Ali, nažalost, nije ovo jedini problem. Prema analizama i projekcijama Ujedinjenih nacija, sukobi zbog vode mogući su čak u 300 oblasti širom svijeta, a šanse da dođe do “vodenih ratova” kreću se između 75 i 95 odsto u narednih 50 do 100 godina.

ZABRINUTOST

Oni koji vjeruju da voda treba da ostane javna – duboko su zabrinuti zbog ovog pitanja. Investiciona zajednica je sve više zainteresovana za razvoj tržišta vode. Prije pet godina došlo je do nove faze u prelaska vode kao javnog dobra u atraktivnu privatnu investiciju. Tada je Čikaška robna berza dodala vodu zlatu, nafti i pšenici kao robu kojom se trguje.

Gradovi i poljoprivrednici sada mogu da kupuju fjučerse na kalifornijsku vodu, kladeći se na rastuće cijene vode na osnovu indeksa koji prati tržišnu cijenu pet najvećih zaliha vode u državi. Ovaj pristup, koji se reklamira kao način efikasnog upravljanja oskudnom vodom u državi putem tržišnih mehanizama, uznemirava zagovornike ljudskih prava.

Kao odgovor na novo tržište fjučersa vode, preko pet stotina organizacija za ljudska prava potpisalo je peticiju vladama.

– Uticaji tržišta vode koja su već implementirana u nekoliko zemalja su katastrofalni. U Čileu se rijeke prodaju na aukcijama i kupuju ih milijarderi koji koriste vodu za masovno navodnjavanje avokada ili snabdijevanje rudnika, dok milioni ljudi pokušavaju da prežive sušu izazvanu pljačkom vode. U Australiji, tržište vode, koje bi trebalo da podrži ekonomiju i spriječi rasipanje vode, na kraju je podstaklo investitore i poljoprivredne industrijalce da spekulišu, na osnovu prognoza o nestašicama i budućim cijenama vode, na štetu pristupa malih poljoprivrednika vodi. Pošto je voda izvor života, ne može se smatrati robom, niti finansijskom investicijom ili predmetom spekulacije. S obzirom na sve klimatske prijetnje, moramo to hitno shvatiti. Dozvoljavanje tržištima da diktiraju način distribucije i upravljanja vodom je neprihvatljivo s obzirom na ljudska prava i krajnje je neodgovorno s obzirom na opasnu ekološku i zdravstvenu situaciju u svijetu – navodi se u ovom peticiji.

Da li će oni koji odlučuju i vuku konce poslušati ove dramatične apele? Prema onom što smo do sada mogli vidjeti –neće! Zbog toga i crne prognoze UN-a o vodenim ratovima izgledaju sve realnije. I bliže.

Ono što brine jeste što vlade, ali i ljudi sa ovdašnjih prostora olako shvataju ovaj nasušni resurs, vjerujući da je on nepresušan.

Evropa
Zemlje sjeverne Evrope poput Švedske, Norveške i Finske posjeduju ogromne vodne resurse i veoma su efikasne u upravljanju vodama. Međutim, južni dijelovi Evrope, posebno Španija i Portugalija, suočavaju se sa većim rizicima od vode. Kada je u pitanju takozvani mediteranski region, zemlje poput Turske, Grčke, Španije i Italije, ove države doživljavaju značajan stres u vezi sa vodom, posebno tokom ljetnih mjeseci kada je voda ograničena.

Rizici
Buduća kriza vode može postati kritičan problem za cijeli svijet. Povećanje stanovništva, klimatske promjene, zagađenja vode i neadekvatno upravljanje – glavni su faktori koji ugrožavaju vodne resurse. Prema Ujedinjenim nacijama, približno 40 odsto svjetske populacije može se suočiti sa rizikom od ozbiljne nestašice vode do 2040. U regionima kao što su Bliski istok, Afrika i Južna Azija, gdje je stres zbog vode posebno visok, mogu se javiti negativni efekti poput gubitka poljoprivrednih prinosa, povećanja cijena hrane i ekonomske nestabilnosti.

Nastavi čitati

Svijet

TRAMP BEZ DILEME! “Ukrajina će MORATI da žrtvuje granice”

Američki predsjednik Donald Tramp podijelio je objavu na društvenim mrežama u kojoj se ističe da Ukrajina treba da ustupi dio svoje teritorije Rusiji, jer Kijev rizikuje da izgubi još više ako se sukob nastavi.
Tramp je podijelio objavu jednog od svojih pristalica na mreži “Socijalna istina” u kojoj se navodi da Ukrajina mora biti spremna da izgubi dio teritorije u korist Rusije, jer što duže traje rat, gubiće još više zemlje.

Tramp i ruski predsjednik Vladimir Putin sastali su se u petak, 15. avgusta, u Enkoridžu na Aljasci na razgovorima u formatu “tri na tri”, koji su trajali dva sata i 45 minuta.

Osim predsjednika, Rusiju su predstavljali ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov i pomoćnik Kremlja Jurij Ušakov, a SAD državni sekretar Marko Rubio i specijalni izaslanik Stiven Vitkof.

Tramp bi sutra trebao da se sastane sa ukrajinskim predsjednikom Vladimirom Zelenskim.

Nastavi čitati

Svijet

ZA DLAKU IZBJEGNUTA TRAGEDIJA! Spriječen napad na nuklearku “Smolensk”

Ruski sistemi protiv dronova presreli su pokušaj napada dronom ukrajinskih oružanih snaga na nuklearnu elektranu “Smolensk” u Smolenskoj oblasti, saopštilo je rusko Ministarstvo odbrane.

– Spriječen je pokušaj kijevskog režima da izvrši teroristički napad dronom na infrastrukturu nuklearne elektrane u Smolenskoj oblasti – navodi se u saopštenju.

Ministarstvo dodaje da je ukrajinski dron presretnut u vazdušnom prostoru Smolenske oblasti.

Nastavi čitati

Aktuelno