Na prvom panelu zagrebačke konferencije “30 godina nakon Dejtona: Traženje lokalnih rješenja” govorili su akteri onoga što se u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj događalo od 1992. do 1995. godine.

Američka ambasadorka u Hrvatskoj Nicole McGraw je imala uvodno obraćanje na ovom panelu. Između ostalog, ponovila je stav Sjedinjenih Američkih Država ranije izrečen na Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

“Amerika više neće graditi nacije ili snažno intervenisati. Sada je vrijeme da djeluju domaće vlasti. Želimo da se te vlasti odmaknu od krize i rade na prosperitetu svih ljudi, kroz kompromis i saradnju. Narodi zavise od volje svojih lidera. Spremni smo da radimo s onima koji su spremni na ‘praktičnu realnost’”, naglasila je McGraw.

Za nju su dešavanja po pitanju projekta za izgradnju gasovoda Južna interkonekcija pokazatelj da je moguće da vlast u Bosni i Hercegovini pravi pomake. Takođe je ponovila da je ovaj projekat prioritet za SAD i da pažljivo prate njegovu realizaciju. U završnici obraćanja je istakla da je Amerika povukla sankcije zvaničnicima Republike Srpske zbog toga što je Skupština “povukla antidejtonske odluke”.

Obraćanje Mate Granića
Poslije obraćanja ambasadorke McGraw uslijedilo je obraćanje učesnika panela čiji je moderator bio Ivan Šimonović, glavni pravni savjetnik Hrvatske u dejtonskim pregovorima.

Na panelu je prvo govorio Mate Granić, hrvatski ministar spoljnih poslova 1990-ih. Prvenstveno je govorio o odnosu Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini tokom rata.

“Vašingtonskim sporazumom je u 24 sata okončan rat između Bošnjaka i Hrvata. Dva pitanja su bila ključna, a to su kantonizacija Federacije Bosne i Hercegovine, a drugo pitanje je bilo pitanje ravnopravnosti svih naroda. Bili su teški pregovori s Harisom Silajdžićem. Pregovore smo okončali uz pomoć SAD. Primjena sporazuma je bila veoma dobra, uz pomoć SAD, Turske i Njemačke”, podsjetio je.

Granić se osvrnuo na 1994. godine, kada je Bihać bio gotovo pod potpunom blokadom.

“Ministar Muhamed Šaćirbegović mi je pisao i zvao mnogo puta. Šušak mi je jedne večeri rekao: ‘Ok, model jedino može biti koridor na granici između dvije države. S ambasadorom u Hrvatskoj Piterom Galbrajtom smo razgovarali i rekao je da je to u redu. Tuđman mi je kazao da moramo biti oprezni i spremi na oslobađanje cijele hrvatske teritorije”, ispričao je.

Kontakt grupa, koju je činilo nekoliko značajnih država uključenih u okončanje rata, kasnije je imala sastanak na kojem je rečeno, kako tvrdi Granić, da će Bosna i Hercegovina biti država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, što su podržale i SAD i Rusija.

“Nakon toga nije bilo mnogo razgovora. Nakon tragedije u Srebrenici, turski predsjednik Sulejman Demirel je želio odmah da vidi predsjednika Tuđmana. Imali smo sastanak 17. jula. Bili smo spremni da pomognemo Bošnjacima. Poslije toga sam pripremio Splitsku deklaraciju. Razgovarao sam s Izetbegovićem i rekao sam da od Tuđmana zatraži vojnu intervenciju, a 24 sata poslije je počela zajednička vojna akcija”, ukazao je.

Prema njegovim riječima, bili su 20 kilometara od Banjaluke, kada im je tadašnji američki državni sekretar Voren Kristofer kazao da se moraju zaustaviti. Granić ga je pitao zašto to da učine, na šta mu je Kristofer odgovorio da će veliki broj Srba morati izbjeći iz Bosne i Hercegovine u Srbiju.

“Kazao sam Kristoferu da ne mogu odlučiti, ali da ću razgovarati s Tuđmanom koji je to prihvatio jer su SAD glavni strateški partner”, dodaje.

Obraćanje Muhameda Šaćirbegovića
Za bivšeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Muhameda Šaćirbegović je Vašingtonski sporazum bio ključan za uspostavljanje mira te je bio prilika za kantonizaciju cijele zemlje.

Smatra da “Bosna i Hercegovina nije bila ta koja je odbila Vens-Ovenov plan koji je podrazumijevao kantonizaciju na etničkoj osnovi”.

“Taj plan je odbila Banjaluka, odnosno Pale, odnosno Beograd. Jedna od teškoća je bila u aprilu 1993. kada je lord Dejvid Oven došao u Zagreb da se izvrši pritisak na Beograd da prihvati plan. Tuđman je kazao kako misli da je plan mrtav. Ne mislim da je taj plan bio superioran u odnosu na Dejton. Izetbegović je isto to mislio. Kantonizacija je propuštena prilika i zbog toga imamo probleme koje imamo”, ocijenio je Šaćirbegović.

Kako je konstatovao, nije tajna da ruski predsjednik Vladimir Putin vidi Dejtonski mirovni sporazum kao model da Ukrajinu zadrži zamrznutom. Upozorio je da bi postojanje tri entiteta značilo mnoge rizike, a jedan od njih jeste da mnogi Hrvati zapravo budu zapostavljeni.

Obraćanje Miomira Žužula
Predstavnik Hrvatske u Kontakt grupi Miomir Žužul je najviše govorio o ulozi SAD u okončanju rata.

“Sve dok se SAD ne uključe, nema rješenja. Tako je bilo u 20. vijeku i izgleda da je tako u 21. vijeku. Zašto SAD uvijek kasne? Kasnile su u Prvom, u Drugom svjetskom ratu, kasnile su tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tuđman je to prepoznao odmah, prije ostalih, da bez uključivanja Amerike neće biti rješenja”, istakao je.

Napomenuo je da je svijet tokom disolucije Jugoslavije bio zaokupiran drugim stvarima, prije svega šta će biti sa Sovjetskim Savezom.

“Administracija bivšeg američkog predsjednika Buša starijeg se bavila drugim stvarima. Ta administracija je imala jak spoljnopolitički tim koji se nije bavio time šta se događa u Jugoslaviji”, dodaje.

Naglasio je da je CIA 1988. procijenila da bi raspad Jugoslavije mogao biti krvav, a da je tadašnji sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov bio za opstanak Jugoslavije jer se brinuo šta će biti s njegovom zemljom. Taman kada se Bušova administracija počela uključivati u rješavanje ratova u Jugoslaviji, toj administraciji je istekao mandat.

Obraćanje savjetnika bivšeg turskog predsjednika
Mehmet Ali Bayar, savjetnik bivšeg turskog predsjednika Demirela, uvjerava da se Demirel prvi suprotstavio, kako je izjavio, hororu u Bosni i Hercegovini, kada su evropski lideri zaćutali.

Osvrnuo se na sastanak Demirela i predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića 1992. u Turskoj, kada je Demirel, kako je ukazao, “pozvao Miloševića da se urazumi”.

“Ipak, shvatio je da se Milošević neće urazumiti i da se mora nešto preduzeti. Demirelov doprinos je bio ključan”, dodaje.

Citirao je ono što je bivši turski predsjednik kazao bivšem američkom predsjedniku Bilu Klintonu tri dana poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

“Ako svijet želi mir na Balkanu, postoji samo jedan mogući način, a to je da balkanske države, posebno Hrvatska i Bosna i Hercegovina, jednom zauvijek budu dio Evropske unije. Ovo je tri dana poslije Dejtona. Ovo je bilo vizionarski”, naglasio je.

Mehmet Ali Bayar je svoje obraćanje zaključio time da je “Hrvatska sačuvala ponos Evrope onda kada je Evropa pala na ispitu”.

Obraćanje njemačkog vojnog analitičara
Njemački vojni analitičar i bivši šef kancelarije OHR-a u Bosni i Hercegovini Alexander Rhoter je govorio o onome što se događalo uoči Srebrenice.

“Niko nije anticipirao da će se dogoditi genocid. Ipak, bilo je dobro znano da su Srbi to planirali, obavještajni podaci, kao i izvještaji UN su govorili da bi se to moglo dogoditi. U izvještajima se pominje masovni transport opreme na granici između dvije države, ne toliko ljudstva. UNPROFOR-ov general Rupert Smit je sreo Ratka Mladića u Vlasenici. Tada mu je Mladić rekao da žele osvojiti Srebrenicu”, ispričao je.

Podsjetio je da se Vojska Republike Srpske 7. jula 1995. počela koncentrisati oko Srebrenice, a da je NATO bio na “stend baju”.

“NATO je imao spremnih 60 aviona koji su čekali zeleno svjetlo iz UN. Holandski bataljon u Srebrenici je pet puta prije 11. jula tražio vazdušnu intervenciju i svaki put su odbijeni. Holandski komandant je napravio plan odbrane dva dana prije pada Srebrenice. Dobili su naredbu da uzvrate ako Srbi napadnu i da zatraže vazdušnu podršku”, dodaje Rhoter.

Komanda UN u Sarajevu, nastavio je, poslala je faks Mladiću i generalu VRS Zdravko Tolimiru da će, ako napadnu UN, biti bombardovani. Na to su upozoreni i u telefonskom pozivu.

“Bilo je kristalno jasno da Srbi 10. jula napreduju. Tada su Holanđanitražili podršku i ništa se nije dogodilo. Srbi su u završnici ušli u Srebrenicu bez borbi i Holanđani su ostali bez podrške. NATO-komandant je pozvao UN-ovog generala Bernara Žanvijea u Zagrebu i pitao ga zašto ne odobri zahtjev holandskog bataljona i nije bilo odgovora. To je bio kraj Srebrenica, a to je bilo lako spriječiti”, konstatirao je

Smatra da je vojna operacija na Kupresu bila osnova za sve ostale operacije “oslobađanja teritorija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj jer se tada promijenila ravnoteža moći”.

Rhoter se u nastavku osvrnuo na to zašto takva akcija nije izvedena i u Banjoj Luci.

“Kada je NATO-ov general Vesli Klark posjetio Šuška, Šušak je kazao koliko su blizu Banje Luke. Šušak je rekao da će za 20 sati preuzeti Banju Luku”, ispričao je.

Smatra da bi “oslobađanje Banje Luke sve promijenilo jer je Banja Luka drugi najveći grad u Bosni i Hercegovini, tj. to bio praktično kraj Republike Srpske koja bi imala 20-30 posto teritorija”. Dao je nekoliko pretpostavki “zašto je zaustavljeno napredovanje prema Banjoj Luci”.

“Pretpostavljam da je to učinjeno jer su Amerikanci željeli da Bosna i Hercegovina ostane multietnička zemlja, da Srbi ostanu u Bosni i Hercegovini i da budu jedan od tri konstitutivna naroda. Milošević je govorio da je Jugoslavenska narodna armija (JNA) u očajnom stanju. Kazao je: ‘Šta će biti ako nas bosanska armija napadne? Dogodiće nam se ono što se dogodilo Iraku u Zalivskom ratu”, ukazao je Rhoter.

Obraćanje hrvatskog penzionisanog generala
Penzionisani general Hrvatske vojske Krešimir Ćosić je naveo da je situacija u Bihaću bila takva da su Radovan Karadžić i Mladić tvrdili da pobjeđuju u ratu.

Govoreći o razlozima izostanka vojne operacije u Banjoj Luci, istakao je više niko nije bio spreman na veliki broj izbjeglica. Pa je tako podsjetio da je američki glavni pregovarač u Dejtonu Ričard Holbruk u svojoj knjizi “Završiti rat” napisao da bi bilo 200 hiljada izbjeglica, prenose mediji.