Šetnja dobro poznatim ulicama i mimoilaženje sa već viđenim ljudima, u malim mjestima predstavlja svakodnevicu. Dok jedan prolaznik drugome izgovara: „Dobar dan”, on i ne sluti da pozdravlja čovjeka koji je nekada činio velike stvari, a danas je zaboravljen.

Jedanaest kilometara od gradske graje ne zvuči kao velika udaljenost, ali pedesetih godina prošlog vijeka oni su predstavljali veliki izazov. U selu Glavice, na području opštine Glamoč, u porodičnoj kući Erceg je 1936. godine rođena Dosta.

„Tada su se sva djeca rađala u kućama, a kad dijete malo odraste odmah ide za ovcama. Išla sam u realnu gimnaziju, selo mi je bilo daleko, pa sam dvije godine bila u internatu. Moji su ušli u zadrugu, tadašnju, koja me obećala školovati, ali su slagali, pa sam se vratila u osmogodišnju školu”, govori devedesetogodišnja baka o svojim pubertetskim danima za eTrafika.net.

Ona je oduvijek bila vizionarka, odbacujući sve predrasude da žena nešto ne može ili ne smije. Nakon prestanka školovanja, Dosta se vraća seoskom životu, sve do 1959. godine, kada donosi odluku o preokretu svoje životne putanje.

Foto: Lejla Ćirić

„Iz naše kuće trebalo je neko da ide za Srbiju na izgradnju autoputa Niš – Paraćin. Brat je morao da radi oko žita, a mama je negodovala moj najavljeni odlazak, vodeći se seoskom pričom ‘dok žensko ode u svijet krene svašta da radi’. A ja gdje god sam išla mislila sam da ona ide za mnom, toliki sam imala strah. Na kraju sam ipak otišla ta dva mjeseca”, prisjeća se sa osmijehom na licu i sjetom u glasu.

Njen prvi odvažni korak donio joj je veliko zadovoljstvo. Putujući na radnu akciju u Srbiju, zapisivala je sve gradove kojima je prolazila, kako bi porodici i komšijama mogla da prepriča svoje putovanje.

„Iz Glamoča je bilo nas 17, a u tom naselju nas 700 iz svih republika bivše Jugoslavije. Razgraničavali smo cestu, dovozili pjesak, pripremali teren, po cijeli dan smo bili na suncu. Nema posla koji nismo radili. Nadređeni nam nije dao ni da odmorimo, toliko sam bila tvrdoglava da sam mu jedne prilike odgovorila kako nisam došla na prisilni rad, i sada, nakon svih godina, ne znam kako sam se sjetila te riječi – prisilni”, kroz smijeh priča za eTrafiku.

Dva mjeseca radne akcije su bili uslov kako bi Dosta mogla predati zahtjev za posao u tvornici trikotaže u Glamoču, koja je započela sa radom šezdesetih godina.

„Prvi dan sam na posao došla sa štapom od ovaca i postala pletač. Zatim sam radila na modeliranju, kontroli, pa me prebace u računovodstvo, pa na materijalno knjigovodstvo. Kad je Niko Babić došao za direktora, on me prebacio u proizvodnju i postala sam vođa smjene od 30 radnika. Tu sam zaradila penziju”, objašanjava ona sa ponosom, jer su majstori svoje znanje od nje krili, dok je ona išla za njima i upijala svaki njihov pokret.

Radila je punih 16 godina, nakon toga majka joj se razboljela. Njeno liječenje je zahtijevalo česte odlaske za Livno, što je bilo nedostižno za ljude iz sela kojima je i Glamoč bio daleko.

„Zovnula sam komšiju da ju odveze, dala sam mu novčanicu koju smo svi zvali ‘crvendać’. Bilo mu malo, ali ne htjede uzeti više, samo reče da ga više ne zovemo, jer u selu nema dobrog puta, a on neće svoje auto da lomi. Pomislila sam tada kako nas neće više niko vozati, nego ja. Prijavim se za polaganje vozačkog, ja jedina”, slikovito opisuje Dosta Erceg, koja je tako postala prva žena u Glamoču koja je položila vozački ispit i samostalno sjela za volan. Prva vozačka dozvola izdata od strane SUP-a Glamoč sa ženskim imenom i slikom je njena. Motiv svega bila je majka.

„Nisam dugo razmišljala, bolest moje majke mi je bila pouka. Pomislila sam tada i ti ćeš Dosto, pukao mi je film”, objašnjava pomalo tužno.

Najveća podrška su joj bili roditelji kojima je bilo neizmjerno drago zbog njenog uspjeha, uz dozu straha za već odraslo žensko dijete. Vjerovali su u Dostu jer je uvijek voljela eksperimentisati, dok joj je sjedenje predstavljalo najveću kaznu.

Foto: Lejla Ćirić

„Na pisti je bila obuka za poligon. Kaže ti meni Živković: ‘Vozi u rikverc dok ti ja ne kažem da staneš’. Vozila sam dok me nije vrat zabolio, noga mi se mahinalno opustila koliko sam se fokusirala da gledam iza sebe, skoči ‘Fićo’ u nebesa, a on se meni smije. Kad smo krenuli prema Livnu, izašli na pravac, naredi on meni da smanjim brzinu, a ja dodajem gas, pa naglo zakoči, a on da će glavom u šoferšajbnu. Znao je da vraćam za pistu, ja sam uvijek bila belaj”, prepičava živopisno anegdotu sa jedne od svojih prvih vožnji.

Proces polaganja je bio isti kao i danas. Prvo je položila testove, zatim vožnju, a cijela obuka koštala je 280 dinara. Instruktor Gojko Živković se nije iznenadio kada je vidio Dostu, jer je poznavao njen temperament i karakter.

„Tog se dana vrlo dobro sjećam, 13. decembar 1975. godine, snijeg u Livnu, a ja taj dan polažem. Imala sam tremu, noga mi je drhtala, a bilo me strah voziti uz brdo. Bog me pogledao kad mi je komisija naredila rutu po ravnici. Kad smo stigli do pumpe gdje sam se trebala okrenuti, meni je od straha cesta izgledala usko i reče mi čovjek iz komisije da može proći kamion, sama sam sebi rekla ako može on, mogu i ja. Na kraju sam auto parkirala dobro kao nikad i položila sam taj dan”, prisjeća se ona.

Logičan slijed je bio da se nakon vozačke kupi auto. Dosta se uputila u Banjaluku, u auto kuću „Šumadija” i kupila svoje prvo auto. Zastavu 750, simbol jugoslovenskih drumova, „Fiću”.

„Kad sam došla u selo, kao da je došao predsjednik. Komšije izlaze iz kuća na put, nose šta je ko imao, kokošija jaja, nema šta mi ne daju, okitilo me pravo”, prepričava prisjećajući se detalja kroz smijeh.

U malom mjestu, tada sa mnogo ljudi, ona nije mogla proći nezapaženo.

„Nikada u selo, a ni iz sela nisam išla prazna, Fićo je uvijek bio pun, vozila sam i muškarce i žene. Nikada nisam doživjela neprijatnu situaciju u Glamoču, kao žena vozač ili nisam obraćala pažnju. Kad dođem kod auto-mehaničara Žole, on odmah moje auto uzme, uvijek sam bila prva kad god dođem i niko se nije bunio što čeka zbog mene”, navodi kako su je muškarci poštovali.

Dosta u „Fići” je bila prava atrakcija. Vozila ga je šest godina, a onda je na red došla Škoda 120 LS.

„Kad sam vidjela Škodu, lijepa mi, a ja objavim oglas da prodajem ‘Fiću’. Kad sam ga prodala, sa jednim čovjekom pravac Banjaluka. Došli mi u auto kuću, stoje dvije – zelena i u boji cigle. Sa ovom drugom sam se vratila kući, ali od sreće nisam mogla da vozim”, govori i sada sa uzbuđenjem.

Foto: Lejla Ćirić

U penziju je otišla 1991. godine, a Škodu je vozila do kraja radnog staža. Za vrijeme rata izbjegla je u Leštane kod Vinče, u nestašici goriva bila je prisiljena ostaviti svoju ljubimicu u garaži.

„Ostavila sam i ključ u njoj, nisam htjela da iko odvaljuje bilo šta na njoj. Bez obzira što neće više biti moja, bilo mi je žao da neko lupa po tako lijepom autu. Čim sam se vratila, otišla sam da u garažu, komšinica mi reče: ‘Otišla ti je Škoda’. Bilo mi je žao, ali mnogo ljudi je izgubilo puno više od auta, nisam htjela da se sekiram”, prepričava.

Dosta više nije imala auto, ali to nije ograničavalo njeno kretanje. Šetala je, dok je mogla, svaki dan sa šeširom na glavi i dvodjelnim kompletom. Imala je svoju rutu koja joj je osiguravala miran i čvrst san.

„Ne izlazim više nigdje, ne mogu da hodam, stalno sam u ova četiri zida, kao u samici. Utorkom mi dođu Katrin i Anđelka, iz ‘Caritasa’. Jako su korektne, kao da sam ih rodila i da su mi najrođenije. Uvijek mi nešto donesu i iznenade me. Desna ruka mi je sestrin unuk, Velimir, a i komšije su mi dobre”, govori.

Više puta, u toku razgovora, istakla je koliko joj znači pomoć Katrin Popović koja joj pruža medicinske usluge, te Anđelke Andrić koja Dosti pomaže u kućnim poslovima.

„Odu mi u kupovinu namirnica i lijekova, ovjere mi knjižicu, sve što ja ne mogu. Neki dan me Katrin odvezla na šišanje u puno novijoj Škodi od moje nekadašnje. Nekada sam ja vozila druge doktoru, a sada drugi vozaju mene, sve se u životu vrati”, pripovijeda.

Dosta se nikada nije udavala i kaže da ne žali jer joj to nije padalo na pamet. Promijenila je dva auta, imala puno društva, nikada nije štedjela, a ono njoj najpotrebnije, gorivo, je bilo jeftino.

Za kraj razgovora htjela je mladima poručiti da slušaju svoje majke, da se bave nečim što donosi korist i da ne upadnu u loše društvo, jer život duže traje ako je kvalitetno iskorišten.