Devijantnost, iskrivljenost, mentalni poremećaj, seksualna nastranost i najgnusnija krivična djela u kojima su žrtve maloljetnici, osobe koje se ne znaju ili ne mogu zaštiti, čiji životi ostaju upropašteni. Ova pojava je problem društva u cjelini, problem koji ostavlja trajne posljedice na dječiju psihu.

U ovom tekstu razgovaraćemo sa stručnjacima iz različitih oblasti: o kaznenoj politici, registrima pedofila kao i posljedicama sa kojim se suočavaju žrtve, odnosno djeca kao naša najranjivija kategorija društva.

Kada je riječ o rasponu kazni za krivična djela seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djeteta, Krivičnim zakonikom Republike Srpske propisane su različite kazne zatvora u najdužem trajanju do 30 godina.

Moguće je izreći kaznu doživotnog zatvora

Prema odredbama Krivičnog zakonika RS izrečena kazna zatvora do jedne godine, ne može biti zamijenjena novčanom kaznom i to za krivična djela trgovina djecom, udruživanje radi vršenja krivičnih djela trgovine ljudima i djecom, zatim krivična djela seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, kao i na učinioce koji su ranije dva ili više puta osuđeni za isto krivično djelo.

Za kvalifikovane oblike pojedinih krivičnih djela kao što je obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina, moguće je izreći kaznu doživotnog zatvora.

Nameće se pitanje, kakva je sudska praksa i kaznena politika na području Republike Srpske. O ovim i drugim pitanjima za Euronews BiH govorio je Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke.

Nezahvlano je, smatra, komentarisati sudsku praksu zato što je svaki predmet sam za sebe, specifičan.

– Trebalo bi razmisliti o izmjeni kaznene politike na šta smo i ukazivali u nekoliko navrata, pogotovo kada se uporede propisani minimumi kazni za ta krivična djela i za neka druga krivična djela čija štetnost je prema društvenoj percepciji, daleko niža. Onda vidimo da je zapravo kaznena politika za ova djela ili preblaga ili su prestroge kazne za druga krivična djela, jer kada se društveno posmatraju dva krivična djela i za koja je je kazna približno jednako propisana, a djela nisu jednake težine i štetnosti, prema pretpostavkama društva odnsono građana, onda dolazi do tzv. slučaja kada se kritikuje sudska praksa. Međutim, sudska praksa je uvijek unutar granica zakona i ona je ta koja posljednja treba biti na meti kritika”, pojasnio je Jokić.

On dodaje kako se nisu izvršile analize propisanih sankcija, zapravo, da li su one adekvatne. To niko ne radi, kaže, i onda te kazne koje su propisane, stoje po nekoliko desetina godina u istim okvirima, a društvo se mijenja. Mijenja se i percepcija određenih krivičnih djela.

– Jedino što ostaje, ostaje kritika javnosti na same presude što u neku ruku nije opravdano jer posljednji u nizu segmenata unutar kaznene politike je ta primjena. Pošto su to predmeti koji su zatvoreni za javnost, mi nikada ne znamo koji su to faktori uticali da se kazna izriče na određeni način, da li bi ona trebalo da ide prema minimumu ili maksimumu. To je nezahvalno komentarisati. Jedini adekvatan komentar trebao bi da bude upućen prema samom Krivičnom zakoniku RS i propisanim minimumima i maksimumima”, smatra on.

Kaznena politika nije sinhronizovana

Prema riječima ovog advokata, kompletna kaznena politika kod nas je, kako kaže, diskutabilna.

– Kaznena poltika nije usklađena niti sinhornizovana na način da propisane sankcije odgovaraju društvenoj štetnosti”, zaključio je Jokić.

Iz njegovog ugla kao branioca a prema dosadašnjem iskustvu, smatra da žrtve, u ovim slučajevima maloljetna lica, dobijaju adekvatnu pomoć, tačnije, da je sistem, kako je rekao, ustrojen na način da zaštiti žrtve.

“U slučajevima u kojima sam ja učestvovao, sudovi prilikom odmjeravanja kazni nisu bili naročito skloni da budu blagi”, naglašava on.

Manjkavost uočena i pravilno ispravljena

Na pitanje da li postoje eventualno još neke manjkavosti koje bi izdvojio kaže:

– Posljednjim izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS iz 2023. godine, ispravljena je manjkavost odnosno, propisano je da se kazne zatvora do godinu dana mogu mijenjati novčanom kaznom. Međutim, izmjenama je propisano da se za ova djela to ne može učiniti, tako da je to jedna od manjkavosti koja je definitivno ispravljena”, podsjetio je Jokić.

Dok Registar pedofila u Republici Srpskoj postoji još od 2018.godine, u Federaciji BiH on je počeo da se primjenjuje tek od septembra ove godine, na koji se čekalo gotovo šest godina.

Zajedničko kod ova dva registra jeste što su tajni, nisu dostupni javnosti već isključivo nadležnim institucijama.

U Registar pedofila u RS do sada je, trajno zavedeno 247 osoba, potvrdio je ovo ministar pravde RS Miloš Bukejlović.

Krivični zakon BiH dozvoljava brisanje iz kaznene evidencije, slijede li komplikacije?

Vildana Džekman predsjednica Udruženja žena ”Napravi razliku” iz Sarajeva za Euronews BiH govorila je o manjkavosti Registra pedofila u Federaciji BiH, ukazujući na nelogičnosti jer Krivični zakon BiH dozvoljava brisanje iz kaznene evidencije.

Sve ovo moglo bi dovesti do potencijalnih komplikacija.

– Veliki problem je brisanje iz kaznene evidencije onih koji izvrše određena krivična djela konkretno npr. kada govorimo o počinjenju krivičnog djela bludne radnje nad maloljetnikom u slučaju da vam je izrečena kazna. Ukoliko ste vi odslužili svoju kaznu, nakon tri godine ako ste imali dobro vladanje, niste izvršili novo krivično djelo, možete biti izbrisani iz kaznene evidencije”, pojasnila je Džekman.

Svi koji rade s djecom a žele da zaposle novog radnika, obavezni su da provjere da li je to lice evidentirano u Registar. U suprotnom, biće kažnjeni.

– Opet smo donijeli jedan zakon koji nije u skladu sa našim krivičnim zakonodavstvom, i to je ono što je meni najveća boljka. Opet se teret stavlja na poslodavca koji ima zaprijećene kazne ukoliko zaposli takvu osobu”, pojasnila je predsjednica Udruženja žena ”Napravi razliku”.

Njen stav je i da socijalna izolacija pedofila i nasilnika može imati izuzetno jake i učinkovite efekte. Ona smatra da našem društvu nedostaju mjere moralnog kažnjavanja i moralne osude.

“To su stvari koje se kriju na određen način. Mi bismo svi trebali da imamo dostupan Registar pedofila i da nam se pošalje putem e-maila, kako bismo imali ažurirane informacije, pa čak i sa njihovim fotografijama da bismo ih mogli prepoznati”, kazala je Džekman.

Navodi primjer kako je u angloameričkom pravu registar pedofila javan.

– Ukoliko ste dospjeli u određeni okrug i imate djecu, dobijate odmah SMS poruku da u vašoj blizini živi pedofil ili pedofili uz njihove slike. To je praksa na koju sam ukazivala, prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu, ali nije bilo sluha za tako nešto. Nama inače nedostaje javnog dijeljenja informacija posebno u slučaju osoba koje obavljaju određene poslove, a osuđeni su za neka teška krivična djela. Puštamo ih da slobodno žive bez ikakve moralne osude sredine. Smatram da ta moralna osuda sredine, može imati veće dejstvo nego ukoliko nekom zaprijetite kaznom koju će odležati recimo tri godine i izaći”, zaključila je Džekman.

Podsjećamo, da je Sjeverna Makedonija jedina zemlja na zapadnom Balkanu u kojoj je Registar pedofila dostupan javnosti.

O nesagledivim posljedicima na psihičko zdravlje i kakav je zapravo život djece nakon ovih najtežih iskustva za Euronews BiH govorila je Sonja Stančić docent dr psiholoških nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.

To je jedna, kako kaže, jako teška tema. U Bosni i Hercegovini pojašnjava, postoji mali broj profesionalaca koji se aktivno bave ovom temom.

– Imamo posljedično bavljenje kada se otkrije slučaj ili kada se osobe osnaže da to same kažu u nekoj odrasloj dobi. Tako da ne mogu reći da mi imamo dovoljno podataka zapravo kroz šta sve prolaze žrtve u BiH”, kazala je Stančićeva.

Društvo amnestira počinioca

Ono na šta ona ukazuje kao problem jeste narativ “žrtva je preživjela” pa je kazna blaža za počinioca ili konstrukcija “desilo se jednom”. To apsolutno nije bitno, kaže i u tom smislu, trauma je trauma. Naše društvo radi jednu, kako je ocijenila, veliku zamjenu teza zbog nemogućnosti da uopšte sagledmao količinu zločina koji se dešavaju djeci ili nekom djetetu.

– Izricanjem kazni koje su blage, mi ponovo silujemo to dijete sistemski kao društvo. Ne može da postoji kazna u trajanju od dvije godine za silovanje djeteta, ne može da postoji od pet, može da postoji samo doživotna. To što radimo kao društvo mi amnestiramo počinioca ovakvim kaznenim sistemom i uopšte ovakvim odnosom dovodeći u pitanje da li je osoba, dijete reklo istinu. Onaj ko jednom skupi hrabrosti ili jednom samo izusti da je bio zlostavljan ili uznemiravan, to nikada nijedna osoba neće reći iz hira, nego iz najdublje povrijeđenosti. Bilo kakva sumnja u to, govori o nama kao odraslim ljudima i nama kao nekim donosiocima odluka ili nama kao profesionalcima u kakvom smo mi kapacitetu”, smatra Stančićeva.

Ona podcrtava da je obaveza društva da nastavi štititi žrtvu.

– Međutim, mi žrtve ne štitimo, mi ih i dalje izlažemo nasilju, koje nije seksualno ali jeste pravno, društveno, socijalno ili psihološko. U tom slučaju, žrtva postaje retraumatizovana i to je dodatni problem zašto žrtve ne izlaze u javnost ili zašto se još teže nose sa situacijom u kojoj se nađu, zato što imaju osudu javnosti, nose etiketu i osjećaj neadekvatnosti. Tako da imamo jedan nivo psiholoških i psihičkih poteškoća u funkcionisanju zbog samog čina i dešavanja, a drugi je zbog okoline u kojoj osoba živi i u kojoj nastavlja da živi. I jedan i drugi vrše jednak pritsak na psihičko zdravlje. Psihičko zdravlje osobe je svakako oštećeno i to teško”, pojasnila je Stančićeva, prenosi Euronews.