Ukoliko roditelj koji nema starateljstvo nad djetetom, uprkos sudskoj odluci, ne plaća alimentaciju, njemu prijeti čak i kazna zatvora, no to se u praksi skoro nikad ne realizuje u Srpskoj.

Iako se godinama zagovara alimentacioni fond, ni tu nema pomaka, smatraju roditelji, koji kažu da se ništa nije promijenilo u zadnje vrijeme te da i dalje oko 70 odsto roditelja ne plaća alimentaciju.

Osim zatvorske kazne, onome ko ne isplaćuje alimentaciju ili izdržavanje može se naplatiti i novčana kazna, ali mu se mogu oduzeti i lični dokumenti.

Dijana Miljatović, predsjednica Udruženja samohranih roditelja “Ponos”, za “Nezavisne” kaže da bi bilo dobro da imamo bilo kakav alimentacioni fond, ali da uopšte nije zadovoljna načinom na koji je taj fond predložen.

“Ima dosta grešaka u koracima, ali bolje ikakav nego nikakav. Ja sam izgubila nadu da ćemo imati kvalitetan mehanizam zaštite djece. Kod nas se toleriše neplaćanje alimentacije, a oni koji je ne plaćaju taj novac ne vide kao novac koji daju djeci već koji daju bivšem partneru”, rekla je Miljatovićeva.

Kako kaže, još davno su napravili istraživanje i došli do informacije da manje od 10 odsto roditelja plaća redovno alimentaciju, oko 20 odsto plaća povremeno, dok 70 odsto ne plaća uopšte, s tim da je i 70 odsto nezaposlenih roditelja kod kojih su djeca.

“Vjerovatno se tu nešto promijenilo, ali nismo dobili informaciju da se plaćanje alimentacije nešto mnogo povećalo, možda za nijansu”, ističe ona.

O tome šta zakon propisuje te da li je došlo do nekih poboljšanja u vezi sa isplatom alimentacije provjerili smo sa Vladimirom Dragičevićevim, banjalučkim advokatom.

Kako kaže, postupci pred sudom u kojima se određuje obaveza izdržavanja maloljetne djece po pravilu su postupci hitne prirode, što znači da traju kraće od ostalih, te da se odluka u ovim postupcima donosi brže nego u ostalim postupcima. “I to jer se nastoji da postupci završe u najboljem interesu maloljetne djece, i u što kraćem roku. Međutim, brže završavanje ovih postupaka ide u korist i roditelju koji je obavezan da isplaćuje svoj doprinos izdržavanju, jer u ovim presudama taj roditelj biva obavezan da sve dospjele iznose izdržavanja od dana podnošenja tužbe isplati odjednom. Dakle, što duže traje postupak to se više nagomilavaju iznosi koje je roditelj dužan da plati odjednom, pa njemu nikako nije u interesu odugovlačenje postupka”, pojašnjava Dragičević.

On navodi da je u Srpskoj od 1. septembra 2023. godine stupio na snagu novi Porodični zakon, koji propisuje da se iznos izdržavanja sada određuje u fiksnom novčanom iznosu na mjesečnom nivou.

“Ovaj iznos ne može biti manji od 15 odsto od prosječne neto plate u Republici Srpskoj za svako izdržavano lice, niti veći od 50 odsto od ukupnih mjesečnih prihoda davaoca izdržavanja za sva lica koja traže izdržavanje. Dakle, osobe koje primaju izdržavanje sada su u povoljnijem položaju jer se minimalan iznos određuje od prosječne, a ne minimalne neto plate u RS. Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, dakle ne uzima se u obzir samo novčano primanje koje ima na osnovu zaposlenja, već i njegova primanja po drugim osnovima i naročito njegova mogućnost da stiče zaradu”, dodaje on.

Navodi da Krivični zakonik RS propisuje krivično djelo izbjegavanje davanja izdržavanja za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do godinu dana.

“U praksi se rijetko dešava da ovim licima zaista bude određena kazna zatvora, vodeći se logikom da ako je lice koje je dužno da daje izdržavanje u zatvoru tek tad ne može da zaradi novac i plati izdržavanje na koje je obavezan, pa ni to ne ide u korist osobi koja prima izdržavanje. U našem zakonodavstvu i praksi najefikasnije se pokazala mjera oduzimanja putnih isprava licu koje je obavezano da daje izdržavanje. Ova lica često, pod izgovorom dodatne zarade, odlaze van granica BiH. Nakon što napuste državu jako je teško, skoro nemoguće, od njih prinudno naplatiti iznos na koji su obavezani, pa se tada može predložiti da policija oduzme putne isprave – pasoš i ličnu kartu, te da odbije zahtjev za izdavanje novih putnih isprava, sve dok imenovani u potpunosti ne izmiri novčano potraživanje na ime izdržavanja, a ovom mjerom je prinuđen da izmiri dug u kratkom roku”, zaključuje on.

Unastavku pročitajte pod kojim uslovima radnici mogu raditi skraćeno, odnosno kako je to propisano zakonom.

Šta propisuje zakon?
Zakonom o radu Republike Srpske propisano je sljedeće:

1. Radno vrijeme radnika koji rade na radnim mjestima i poslovima na kojima, i pored primjene odgovarajućih mjera i sredstava zaštite na radu, postoji povećano štetno dejstvo uslova rada na zdravlje radnika skraćuje se srazmjerno tom štetnom dejstvu, a najviše do deset časova sedmično (poslovi sa povećanim rizikom).

2. O skraćenju radnog vremena u smislu stava 1. ovog člana odlučuje ministarstvo nadležno za poslove rada na zahtjev poslodavca, zainteresovanog radnika, inspektora rada ili sindikata, a na osnovu stručne analize sačinjene od ovlašćene naučne ili stručne organizacije.

3. Radno vrijeme iz stava 2. ovog člana i člana 110. stav 1. ovog zakona, u pogledu prava radnika, smatra se punim radnim vremenom.

Inače, član 110, stav 1. podrazumijeva da nakon isteka porodiljskog odsustva, jedan od zaposlenih roditelja ima pravo da radi sa polovinom punog radnog vremena za vrijeme dok dijete ne navrši tri godine života, ukoliko je djetetu, prema nalazu ovlašćenog doktora medicine, potrebna pojačana njega.

Šta podrazumijeva puno, a šta nepuno radno vrijeme?
Kao što vjerovatno i znate, puno radno vrijeme radnika iznosi 40 časova sedmično, s tim da opštim aktom može da se utvrdi i kraće radno vrijeme, ali ne kraće od 36 časova sedmično.

Prema već pomenutom Zakonu o radu RS, radnik može zaključiti ugovor o radu s punim radnim vremenom samo sa jednim poslodavcem.

S druge strane, nepunim radnim vremenom se smatra radno vrijeme kraće od već gore pomenutog, tj. koje traje kraće od 40 časova sedmično. To znači da, ako je kod poslodavca puno radno vrijeme 40 časova nedjeljno, onda se svaki rad kraći od tog smatra radom sa nepunim radnim vremenom.

U skladu s tim, radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom kod jednog poslodavca, za ostatak radnog vremena može zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca i na taj način ostvariti puno radno vrijeme.

Takođe, bitno je znati i da radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom ima sva prava iz radnog odnosa srazmjerno vremenu provedenom na radu, osim ako za pojedina prava zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu nije drugačije određeno.

Poslodavac je dužan da radniku koji radi sa nepunim radnim vremenom obezbijedi iste uslove rada kao i radniku sa punim radnim vremenom koji radi na istim ili sličnim poslovima.

Osim toga, poslodavac je dužan da blagovremeno obavijesti radnike o dostupnosti poslova sa punim i nepunim radnim vremenom, na način i u rokovima utvrđenim opštim aktom. Takođe, on je dužan da razmotri zahtjev radnika sa nepunim radnim vremenom za prelazak na puno radno vrijeme, kao i radnika sa punim radnim vremenom za prelazak na nepuno radno vrijeme, pišu Nezavisne.

Kao potrošače nas potkradaju na svakom koraku, kao biračima nam godinama podmeću jedna te ista lažna obećanja, a usput nas pljačkaju naveliko, kao građane nas vuku za nos, a kao radnike bezočno eksploatišu. Ipak, niko se ne buni.
Zašto? Da li smo odustali sami od sebe, od pobune, dostojanstva, borbe? Da li su građani “izračunali” da im je lakše i jednostavnije otići iz BiH, nego voditi borbu sa neizvjesnim ishodom?

Mnogi vodeći intelektualci današnjice upozoravaju da je apatija zahvatila cijelu planetu, pogotovo njene najrazvijenije dijelove, da je vreme heroja prošlo još u 20. veku i da su ljudi sve svesniji činjenice da imaju samo jedan život i da ga ne vrijedi žrtvovati za ideale.

Tmurnom raspoloženju i sveopštoj bezvoljnosti znatno doprinose i klimatske promjene i apokaliptična upozorenja da srljamo u bezdan, koji smo sami sebi stvorili.

Ipak, sagovornici Srpskainfo ističu da uz sve ove “svjetske boljke”, imamo i svoje lokalne specifičnosti, koje samo pojačavaju letargiju i odsustvo borbenosti. Na listi tih specifičnosti prednjače parohijalni kolektivistički duh, strah od rata i sklonost mitovima.
Sa balkona, kao Mapetovci
Kako ističe politička analitičarka Tanja Topić, mi već generacijama njegujemo duboko autoritarno naslijeđe, te dopuštamo vođama da udaraju šakom od sto i misle svojom glavom u naše ime.

-Naša tradicija i naša politička kultura nije participativna, pa smatramo da nije dobro zamjerati se vlastima, i svima koji su moćniji, jer možemo dobiti po leđima. Imamo nešto od parazitskog mentaliteta, čekamo da se neko drugi izbori za nas, nismo dovoljno osviješćeni ni politički pismeni da stvarnost sagledamo na pravi način -kaže Topićeva.

Podsjeća da su rijetki građani koji su svjesni da, kao poreski obveznici, imaju pravo da od političara traže da im polože račune za trošenje svake marke javnog novca, jer je to novac svih građana.

-Skromni smo u zahtjevima, živimo u mitovima i u prošlosti, više vjerujući u nebeski nego u stvarni život, i ne borimo se za ono što nam kao ljudskim bićima i građanima pripada – ističe Tanja Topić.

Ona smatra da smo zapušteno društvo, dijelom i zbog dugotrajne izloženosti političkoj indoktrinaciji i manipulaciji, ali da smo “istovremeno nadobudni u nekritičkoj samorefleksiji”, misleći da smo najbolji, najljepši i najpametniji.

–Borbeni jesmo, ali samo u vrijeđanju, ponižavanju i omalovažavanju i lakše nam je spakovati kofere i otići na ” mrski Zapad”, nego se boriti za dostojanstven i pristojan život. I dok “na peronu” čekaju odlazak iz BiH, mnogi mapetovski, sa balkona, kritikuju i ismijavaju svakog ko se buni i bori se za pristojno društvo – zaključuje Tanja Topić.

Ko se bori, taj je izdajnik
Socijalni psiholog dr Srđan Puhalo smatra da je ključni problem to što su nas moćnici ubijedili da smo sami sebi nebitni: kao građani, radnici, potrošači i uopšte kao ljudi pojedinci. Važan je, kaže, kolektivitet, a posebno jedna kolektivitet, i svako ko iskorači iz tog okvira biva proglašen izdajnikom.

– Mi kao pojedinci nismo važni, a samim tim nisu važne ni naše muke, problemi, ali ni sreća i radost. Naši “mali” životi su nevažni naspram etničkog kolektiviteta. Mi moramo da se strpimo i odričemo, zarad uspjeha naše etničke grupe. Mi ćemo možda u Raj ili Pakao, to će odlučiti Bog, ali mi ćemo vječno živjeti ako opstane naš etnos – kaže Puhalo.

Sve to je, dodaje Puhalo, odlika kolektivističkog mentaliteta, koji ne priznaje individualne prohteve.

–Ako su naši individualni prohtjevi u suprotnosti sa interesima kolektiviteta, oni dovode do slabljenja naše grupe i onda je to izdaja, a zna se kako treba sa izdajnicima. Zato mnogi ćute i trpe nadajući se da će na taj način zavrediti Raj. Istovremeno, djecu tjeraju u inostranstvo, da osjete čari ovozemaljske radosti i da pošalju nešto crkavice da bi im roditelji mogli preživjeti – zaključuje Puhalo.

Sociolog Vladimir Vasić kaže da se, uz sve navedeno, mora imati u vidu i činjenica da je BiH istovremeno i tranziciono i postkonfliktno društvo.

– Ne tako davno smo imali jedan vrlo težak ratni sukob, i sada svaki pomen rata kod ljudi budi loše emocije i paničan strah. To je karta na koju političari igraju. Manipulišući tim strahom, oni se poigravaju sudbinama ljudi – kaže Vasić.

Kad god počne da se talasa, da se ispoljava nezadovoljstvo penzionera, studenata, potrošača, moćnici zaigraju na tu kartu, dodaje Vasić.

-Kad se pojavi makar i naznaka socijalo – ekonomskih zahtjeva, uvijek se, neizostavno i nepogrešivo nametne neka etnička ili vjerska tema i uz nju, naravno, prijetnja ratom – kaže Vasić.

Čim građani počnu da se okupljaju, oko bilo kakvog realnog cilja, politika se pobrine da se ta grupa razbije, spletkarenjem i sijanjem mržnje i razdora.

“Bacaju nam užeglu nacionalnu kost”
-Problemi socio-ekonomske prirode u BiH, koje mi svi imamo, nisu etničkog karaktera, ali ako Srbi, Hrvati i Bošnjaci krenu zajedno da to propituju, odmah se baci ona užegla nacionalna kost, da se mi posvađamo oko nje. Poenta priče je da moramo krenuti u proces denacionalizacije i depolitizacije socijalnih problema – smatra Vasić.

Dodaje da je problem i činjenica da su mnogi građani zarobljeni u mreži stranaka, koje su im obezbijedile posao ili ih zadužile nekom dugom “uslugom”, koja se često, ustvari, svodi na nešto na šta građani po zakonu imaju pravo.

– Po principu spojenih posuda gađani onda ne smeju da reaguju, a nereagovanjem ostaju zarobljeni – kaže Vasić.

On smatra da su za ovakvo stanje u društvu najodgovornije kategorije kojima i sam pripada: mladi ljudi i akademska zajednicu, dakle ljudi koji imaju šta da kažu.

-Govoriti istinu nije , kako političari tvrde, “rušenje institucija”. Dužnost nam je da javno kažemo šta nije u redu, ali i da predložimo kako da se to riješi, jer jalova kritika ne donosi ništa dobro. Uvjeren sam da u našem društvu ima snage za to, da ima zdravog tkiva, samo ako smo u stanju da pređemo zamišljene granice, koje postoje jedino u glavama ljudi – kaže Vasić.

Mladi sociolog na kraju ističe da je jako bitno imati na umu da velike promjene nikad ne dolaze od grupa, nego od kreativnih i hrabrih pojedinaca.

Govoreći o manipulisanju strahom od rata, Vladimir Vasić podsjeća da se u javnosti, među običnim građanima, kao eho politike, svako malo može čuti čuvena rečenica: Pusti sve, dobro je dok se ne puca!
-Eto čime smo se mi zadovoljili! Naravno da je važno da se ne puca iz topova i pušaka, ali zar je to dovoljno za život. Jer, puca nam ekonomija, pucaju nam brakovi, pucaju nam djeca, pucamo po demografskim šavavoma, mladi odlaze, a mentalno zdravlje je uništeno. Sva ta pucanja su rezultat jedne ozbiljne, grube i beskrupulozne manipulacije strahom.

Srpskainfo