Donald Tramp napao Foks njuz zbog, kako je naveo, pristrasnog izvještavanja i manipulativnih anketa, posebno se obrušivši na voditeljku Džesiku Tarlov.

Trampova reakcija uslijedila je nakon što je Foks njuz objavio rezultate istraživanja među biračima koji su pokazali izrazito nezadovoljstvo njegovom politikom, prije svega zbog visokih cijena goriva i životnih troškova, piše britanski Dejli mejl.

Prema anketi Foks njuza, čak 87 odsto ispitanika izrazilo je zabrinutost zbog cijena goriva, dok je 62 odsto odgovornost za njih pripisalo Trampovoj politici. Podrška radu predsjednika iznosila je svega 38 odsto, što je bilo u skladu sa rezultatima sličnih istraživanja CBS i CNN.

Tramp je na svojoj društvenoj mreži Truth Social odmah krenuo u obračun sa televizijom.

“Anketa Foks njuza, uvijek najgora, toliko je uvredljiva zbog pitanja koja postavljaju. Svako pitanje je podmetanje, a svaki odgovor je s**nje! To traje već godinama”, napisao je.

“Glupa je kao kamen, ali njen glas ne mogu da podnesem”
Posebno ga je razbjesnila Džesika Tarlov, liberalna komentatorka u emisiji The Five, koja je tokom izbornog programa govorila o ekonomskoj situaciji i visokim cijenama goriva.

“Gledam predizborne rezultate na Foks njuzu, ali ne mogu da podnesem glas Džesike Tarlov. Glupa je kao kamen, ali njen glas mi najviše smeta. Moram da prebacim na nešto drugo dok ta gubitnica ne ode iz etra. Vratiću se kasnije!”, objavio je Tramp.

Međutim, američki predsjednik se nije zaustavio na objavama na društvenim mrežama.

Tokom emitovanja emisije poslao je poruku voditelju Gregu Gatfeldu, koji ju je potom pročitao uživo.

“Greg, reci Tarlov, koja je najgora, da su cijene goriva niže nego u vrijeme Bajdena i Obame i da su oni dozvolili Iranu da dođe do nuklearne bombe. Pored toga, od Pospanog Džoa naslijedio sam najgore cijene i inflaciju u istoriji. Cijene brzo padaju, kao i sve ostale cijene, a inflacija iznosi 1,7 odsto. I neće biti nikakve nuklearne bombe”, poručio je Tramp.

Njegove tvrdnje o cijenama, inflaciji i iranskom nuklearnom programu dio su političkog obračuna i ne treba ih poistovjećivati sa nezavisno potvrđenim ekonomskim ili bezbjednosnim podacima.

Tarlov mu nije ostala dužna.

“Shvatam da su moje primjedbe o najvišim cijenama goriva na dan izbora uznemirile predsjednika, ali stvarnost je nezgodna stvar i trebalo bi da nauči bolje da se nosi sa njom”, odgovorila je na Iksu (X).

Tramp optužio Foks za pad gledanosti: “Problem su oni, a ne ja!”
Nakon obračuna sa voditeljkom, Tramp je proširio napad na cijelu televizijsku kuću, tvrdeći da joj gledanost pada jer previše prostora daje demokratama.

“Gledanost Foks njuza znatno je pala, čak 27 odsto, jer previše vremena troše na izvještavanje o demokratama opsjednutim Trampom! Svi oni koji su ranije gledali Foks, a sada ga više ne gledaju, razumiju šta se dešava”, napisao je.

Ustvrdio je da su njegovi lični rejtinzi popularnosti bolji nego ikada i pozvao se na istraživanje CNN-a prema kojem, kako tvrdi, uživa podršku 99 odsto republikanaca.

Pritom je naveo i poređenje sa bivšim republikanskim predsjednicima Ronaldom Reganom i Abrahamom Linkolnom, tvrdeći da među republikancima uživa znatno veću popularnost.

Tramp se zatim obrušio na vlasnike Foksa zbog političkih donacija demokratama, među kojima je izdvojio Hakima Džefriza, Džejmija Raskina i druge istaknute stranačke funkcionere.

“Nije ni čudo što gledanost Foks njuza propada, a pašće još mnogo više. Ne pada zbog mene, već zato što su PROTIV mene! To se već jednom dogodilo i Foks je umalo propao. Sada se dešava ponovo!”, poručio je.

Zaprijetio demokratama “ogromnim ovlašćenjima”
Dok su se širom SAD zatvarala birališta, Tramp je nastavio da komunicira sa medijima. U razgovoru za Si-Bi-Es njuz izjavio je da je spreman da upotrijebi svoja „ogromna ovlašćenja“ ako demokrate preuzmu kontrolu nad Kongresom.

“Imam vrhovnu moć. Zove se veto”, poručio je.

Riječ je o predsjedničkom ovlašćenju kojim može da blokira zakone koje usvoji Kongres, iako poslanici i senatori mogu da obore veto dvotrećinskom većinom u oba doma.

Prije samo nekoliko decenija, Centralija u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji bila je prosperitetno rudarsko naselje sa prodavnicama, školama i zajednicom od preko 1.200 ljudi koji su živjeli od bogatih nalazišta antracita.

Danas su njene ulice sablasno puste, kuće srušene, a iz pukotina na asfaltu i zemlji decenijama izbija gusti dim. Centralija je postala jedan od najjezivijih gradova duhova na svijetu — a razlog leži stotinama metara pod zemljom, gdje vatra bjesni bez prestanka od 1962. godine.

Sve je počelo od majske deponije
Centralija je nastala sredinom 19. vijeka zahvaljujući eksploataciji visokokvalitetnog uglja. Grad je preživio nasilne obračune tajnog društva „Moli Magvajers” 1870-ih i Veliku depresiju tridesetih godina prošlog vijeka, ali nije uspio da preživi jednu pogrešnu komunalnu odluku.

U maju 1962. godine, uoči obilježavanja Dana sjećanja, lokalne vlasti su odlučile da riješe problem prepune gradske deponije, smještene u napuštenom rudarskom kopu, tako što će smeće kontrolisano zapaliti.

Plamen se, međutim, probio kroz napuštene rudarske tunele direktno u bogate slojeve antracita. Vatra je zahvatila lavirint podzemnih hodnika koji su se prostirali ispod cijelog grada, čineći gašenje praktično nemogućim.

Pakao pod nogama: Tlo toplije od 480°C
Kako su godine prolazile, situacija je prelazila iz ekološkog problema u zonu opasnu po život:

Ekstremne temperature: Na pojedinim tačkama izmjerena je temperatura tla veća od 480 stepeni Celzijusa.

Toksični gasovi: Ugljen-monoksid i dim počeli su da prodiru u podrume i životne prostore, izazivajući teške zdravstvene tegobe kod mještana.

Propali grobovi i nestabilno tlo: Zabilježeno je urušavanje grobnih mjesta u podzemne vatrene jame, a temelji kuća počeli su da pucaju.

Ključni trenutak dogodio se 1981. godine, kada je dvanaestogodišnji dječak iznenada propao kroz krater koji se otvorio u dvorištu njegove bake. Spasio se u posljednjem trenutku uhvativši se za korijenje drveta, dok je iz provalije šikljao vreli otrovni dim. Incident je dospio na naslovne strane širom SAD-a.

Iseljenje i brisanje s mape
Uvidjevši da su inženjerski napori i pokušaji gašenja uzaludni i preskupi, Kongres SAD i vlasti Pensilvanije odlučili su da prekinu borbu s vatrom i finansiraju potpuno preseljenje stanovništva.

Otkup imovine: Tokom osamdesetih i devedesetih država je otkupila većinu domova.

Rušenje objekata: Godine 1992. preostale zgrade proglašene su nebezbjednim i sravnjene sa zemljom.

Ukidanje statusa: Centraliji je ukinut čak i sopstveni poštanski broj.

Sud je omogućio tek sedmorici najupornijih stanovnika da ostanu u svojim domovima do kraja života, uz uslov da imovina nakon njihove smrti pripada državi.

Vatra će bjesnjeti još najmanje vijek
Nekadašnja glavna saobraćajnica grada, godinama prepoznatljiva po grafitima i raspuklom asfaltu iz kog kulja para, postala je turistička atrakcija za ljubitelje mračnog turizma.

Prema procjenama geologa i nadležnih službi Pensilvanije, u podzemnim oknima ima dovoljno goriva da požar gori još najmanje 100 godina. Kako je geolog Stiv Džons naveo za Smithsonian, potpuno gašenje ove vatre odavno je postalo neostvariv san.

Postoji trenutak kada nezadovoljstvo prestaje da bude privatna frustracija i prerasta u javan, politički čin. Kada studenti zauzmu aule fakulteta, srednjoškolci blokiraju prilaze školama, a mladi preplave trgove odbijajući povratak u učionice bez konkretnih odgovora, pitanje odavno prevazilazi školske klupe. Riječ je o društvu koje sve teže ubjeđuje novu generaciju da sutrašnjica nosi više sigurnosti od sadašnjosti.

Bilo da je riječ o studentima u Briselu koji protestuju protiv rezanja budžeta, pariskim srednjoškolcima koji upozoravaju na nedostatak nastavnika, demonstrantima u Madridu suočenim sa nepristupačnim stanovanjem ili mladima u Tirani koji se bune protiv klijentelizma i sumnjivih turističkih projekata — zajednički imenilac je očigledan. Ispod različitih lokalnih povoda leži zajednička sumnja: institucije više ne rade u interesu onih koji tek treba da izgrade svoje živote.

Brojke koje govore: Talas protesta u desetinama zemalja
Razmjere mobilizacije mladih jasno su vidljive u zvaničnim podacima evropskih organizacija i nezavisnih posmatrača:

Monitoring Evropske unije studentskih organizacija (ESU): Od septembra 2025. do januara 2026. evidentirano je 40 studentskih protesta u 19 zemalja, dok je u periodu od marta do maja 2026. taj broj porastao na 54 akcije u 22 zemlje, pri čemu je njih osam okupilo više od hiljadu učesnika.

Podaci lista El Pais (jesen 2026): Između 15. septembra i 23. oktobra zabilježeno je najmanje 177 protestnih okupljanja u 12 evropskih zemalja u kojima su mladi činili dominantnu većinu učesnika.

Ovi podaci demantuju tezu o izolovanim incidentima i potvrđuju da je riječ o strukturnom fenomenu koji zahvata cijeli kontinent.

Slom starog obećanja: Trud više ne garantuje dostojanstven život
Generacijama je ponavljana jednostavna društvena formula: završi školu, vrijedno radi i obezbijedićeš stabilan život. Na tom nepisanom dogovoru počivao je temelj povjerenja između građana i države. Danas je taj društveni ugovor prekršen.

Diploma više ne garantuje zaposlenje, redovan posao ne obezbjeđuje finansijsku nezavisnost, a mjesečna plata često nije dovoljna ni za iznajmljivanje stana, a kamoli za rješavanje stambenog pitanja ili zasnivanje porodice.

Istovremeno, tržište od mladih traži stalno prilagođavanje, fleksibilnost i doživotno usavršavanje, dok se trome javne institucije rijetko mijenjaju istom brzinom. Kada se ekonomskom pritisku pridruže korupcija i partijsko kadriranje, mladima se šalje opasna poruka — da se poštenje i stručnost ne isplate. U tom trenutku materijalni zahtjevi prerastaju u krizu legitimiteta cjelokupnog sistema.

Odgovor vlasti kao stvarni test demokratije
Iako pojedini protesti skrenu u nasilje ili uništavanje imovine — što zaslužuje nedvosmislenu osudu — svođenje cijelog pokreta isključivo na pitanje komunalnog reda i mira pogrešno je i kratkovido.

Reakcija države na ulični bunt često govori više od samog povoda:

Vlast uvjerena u ispravnost svojih politika otvara dijalog i nudi argumente.

Vlast koja odgovara etiketiranjem, zastrašivanjem ili represijom samo potvrđuje sumnje demonstranata i radikalizuje njihove zahtjeve.

U takvim okolnostima borba za školarine ili bolje uslove obrazovanja postaje borba za osnovno demokratsko pravo: pravo da građani budu saslušani.

Upozorenje za budućnost: Povjerenje se ne nasljeđuje
Generacija Z, odrasla pod teretom klimatske tjeskobe, pandemijskih zatvaranja, geopolitičkih kriza i naglog rasta vještačke inteligencije, uskoro će preuzeti poluge odlučivanja. Ovi mladi ljudi postaće radnici, glasači i nosioci javnih funkcija.

Ključno pitanje sa kojim Evropa mora da se suoči glasi: kakav će stav prema institucijama ponijeti sa sobom? Da li će u njima vidjeti zajedničko dobro vrijedno očuvanja ili strano tijelo kojem treba okrenuti leđa?

Protesti nisu dokaz propasti demokratije, već dokaz da se ona ne podrazumijeva sama po sebi. Povjerenje novih generacija ne prenosi se automatski — ono se mora iznova zaslužiti.