U djelima Platona, grčkog filozofa koji je živio prije oko 2.400 godina, za ostrvo Atlantidu govorilo se da je potonulo u Atlantski okean nakon što je oholost njegovih stanovnika razgnjevila bogove. Iako je Atlantida bila izmišljena, ideja da čitave civilizacije mogu nestati pod talasima intrigira nas milenijumima.

Sada inovativne tehnologije otkrivaju stvarna mjesta širom svijeta koja su naši preci bili primorani da napuste prije nego što ih je progutalo more. Jedna takva „Atlantida“ nalazi se sjeverno od Australije.

Na vrhuncu posljednjeg ledenog doba, prije oko 21.000 godina, kontinent Australije bio je oko 20 odsto veći nego danas. Sa više vode zarobljene u ledenim pokrivačima i glečerima, nivo mora bio je oko 120 metara niži. To je otkrilo dodatnih 2.000.000 kvadratnih kilometara kopna koje je povezivalo Australiju sa Novom Gvinejom na sjeveru i Tasmanijom na jugu, stvarajući superkontinent poznat kao Sahul.

Sjeverozapadni šelf Sahula bio je ogromna kopnena masa koja je obuhvatala 400.000 kvadratnih kilometara – nešto više od jedne i po površine Velike Britanije – i nadovezivala se na današnji region Kimberli u sjevernoj Zapadnoj Australiji i Arnhemovu zemlju u Sjevernoj teritoriji.

Trka da se otkriju skrivena blaga ove “Atlantide”

Mnogi arheolozi su tvrdili da su ovi drevni predjeli bili neproduktivni i da ih rani Aboridžini nisu mnogo koristili. Međutim, nova istraživanja dovode u pitanje ovu dugogodišnju pretpostavku. Danas potopljeni region možda krije i odgovore na jednu od najvećih zagonetki u antropologiji. Nalazeći se pored nekih od najstarijih poznatih arheoloških nalazišta u Australiji, sjeverozapadni šelf Sahula dugo se smatra vjerovatnom tačkom ulaska prvih ljudi koji su stigli na kontinent prije oko 65.000 godina.

Sada je u toku trka da se otkriju skrivena blaga ove „Atlantide“, prije nego što budu zauvijek uništena.

Otkrivanje izgubljenih predjela

Prije oko 27.000 godina, kako je planeta ulazila u posljednje ledeno doba, polarne ledene kape su rasle, a nivo mora opadao, otkrivajući niske predjele sjeverozapadnog šelfa Sahula prvi put poslije 100.000 godina.

„Arheolozi su do sada mogli samo da nagađaju o prirodi potopljenih predjela kojima su ljudi lutali prije kraja posljednjeg ledenog doba, kao i o veličini njihovih populacija“, kaže dr Kasih Norman, istraživač sa Instituta Maks Plank za geoantropologiju.

Norman je predvodila nedavnu studiju koja je kombinovala sonar podatke i kompjutersko modeliranje kako bi se sjeverozapadni šelf ispitao sa do sada neviđenim nivoom detalja. Tim je preklopio procjene nekadašnjeg nivoa mora sa postojećim mapama morskog dna visoke rezolucije kako bi vizualizovao kako je region izgledao prije desetina hiljada godina. Njihova analiza otkrila je bogat i raznolik pejzaž rijeka, jezera, dolina i klisura.

Region je imao i veliko unutrašnje more, nazvano Malita more, koje je pokrivalo više od 18.000 kvadratnih kilometara.

Ovi novi podaci „pružaju potrebnu osnovu za stvaranje slike o tome kako su društva tokom desetina hiljada godina koristila i doživljavala ove danas potopljene predjele“, kaže profesor Šon Ulm sa Centra izvrsnosti Australijskog istraživačkog savjeta za istorije i budućnosti domorodačkih naroda i životne sredine na Univerzitetu Džejms Kuk.

Praćenje potopljene civilizacije

Norman i njene kolege koristili su kompjutersko modeliranje da procijene koliko su ovi predjeli bili produktivni i koliko je ljudi moglo da živi tamo između 71.000 i 15.000 godina prije sadašnjosti. Otkrili su da je na vrhuncu posljednjeg ledenog doba region mogao da izdržava populaciju veću od 500.000 ljudi. Na nekoliko ostrva koja su ostala, rasutih duž nekadašnje obale Sahula, arheološki dokazi podržavaju teoriju da su društva Aboridžina redovno koristila ovaj prostor.

Procjene populacije poklapaju se i sa nedavnom studijom genetskih podataka domorodačkog stanovništva sa ostrva Tivij, istočno od ovog regiona. Ta studija pokazala je veliku populaciju prije 20.000 godina, nakon čega je uslijedio pad na kraju ledenog doba.

Kakav je bio život ljudi koji su živjeli u ovom danas potopljenom svijetu? „To je suštinsko pitanje“, kaže Ulm.

„Postoji izuzetna društvena, kulturna i tehnološka raznolikost među savremenim i nedavnim aboridžinskim društvima. Moramo pretpostaviti da je tako bilo i u prošlosti. Znamo da su ta društva putovala na velike udaljenosti do obale i nazad, i bila povezana sa udaljenim unutrašnjim zajednicama kroz trgovačke mreže“, objašnjava on.

Norman i njene kolege navode da sličnosti u tehnologiji kamenih sjekira, stilovima pećinskih crteža i jezicima ukazuju da su današnji regioni Kimberli, Arnhemova zemlja i potopljeni sjeverozapadni šelf Sahula činili jednu veliku povezanu kulturnu cjelinu tokom vrhunca ledenog doba.

Povratak drevnih blaga

Jedan od razloga zašto znamo tako malo o kulturi i načinu života ljudi ovog regiona jeste to što su ostaci njihovih društava sada skriveni ispod vode.

„Stotine generacija ljudi živjele su svoje živote na zemljištima koja su sada potopljena“, kaže Ulm.

Arheolozi danas imaju više alata za pronalaženje podvodnih nalazišta i učenje o životima ljudi čiji su domovi nestali pod morem prije hiljada godina.

Veliki dio tih otkrića ranije je dolazio slučajno, ali posljednjih decenija razvijaju se sistematski pristupi koji koriste različite vrste dokaza za predviđanje gdje bi takva nalazišta mogla biti očuvana.

U jednoj studiji, tim naučnika je uz pomoć sonarnih skenera i ronilačkih istraživanja otkrio prve potopljene aboridžinske arheološke lokacije i pronašao gotovo 300 kamenih artefakata, uključujući alate stare najmanje 7.000 godina.

Dolazak prvih moreplovaca

Kako i kada su prvi ljudi stigli u Australiju jedno je od najvećih otvorenih pitanja u antropologiji, a ovaj region ključni je dio slagalice.

Danas znamo da su ljudi stigli prije najmanje 65.000 godina, vjerovatno iz jugoistočne Azije preko današnje Indonezije. Niži nivo mora tada je otkrio lanac od više od 100 ostrva koji je mogao služiti kao „stepenice“ za dolazak ljudi do Sahula.

Ipak, bilo je potrebno preći i do 90 kilometara otvorenog mora, što ukazuje da su prvi Australijanci bili vješti moreplovci sposobni za višednevna putovanja.

Rastući okeani

Kako se ledeno doba završavalo prije oko 18.000 godina, topljenje leda podiglo je nivo mora i dovelo do potapanja ogromnih obalnih područja. U periodu od oko 10.000 godina, Sahul se podijelio na današnju Australiju i Novu Gvineju, a više od 2.000.000 kvadratnih kilometara kopna nestalo je pod vodom.

Obale su se na mnogim mjestima povukle i više od 100 kilometara. Na pojedinim mjestima more je napredovalo i više od 20 metara godišnje.

„Tako brzo potapanje imalo bi ogroman uticaj u okviru jednog ljudskog života“, kaže Norman.

Stanovništvo se povlačilo u unutrašnjost, što je dovelo do naglog porasta gustine naseljenosti.

Pogled u budućnost

Sa predviđenim rastom nivoa mora većim od jednog metra do 2100. godine, čovječanstvo se ponovo suočava sa mogućnošću gubitka velikih obalnih područja.

Slična arheološka nalazišta postoje širom svijeta – od Sjevernog mora do Mediterana – gdje su ljudi nekada živjeli prije nego što ih je more potopilo. Iako su današnje populacije mnogo veće, istorija pokazuje da su ljudi već preživjeli brze klimatske promjene.

Ako učimo iz prošlosti, možda ćemo biti bolje pripremljeni za budućnost.

„Složena dinamika prilagođavanja domorodačkih naroda naglim klimatskim promjenama dodatno naglašava važnost uključivanja njihovog znanja u upravljanje životnom sredinom“, kaže Norman, piše blic.

Svaki baštovan zna koliko truda zahtjeva bogat rod paradajza, pogotovo kada se borite sa sušom i napornim štetočinama.
Zaboravite na skupe i agresivne hemikalije, jer rješenje se već nalazi u vašoj kuhinji.

Jednostavan dodatak zemljištu može potpuno promijeniti strukturu i zdravlje biljke. Ovaj trik sa običnom sodom bikarbonom mijenja kiselost tla i omogućava povrću da usvoji maksimum hranljivih materija.

Ako želite onaj obilan prinos paradajza o kojem svi vrtlari sanjaju, primijenite sledeće korake.

Šta je tačno prah za bogat rod paradajza?
Glavni sastojak je obična soda bikarbona. Kada se pospe oko stabljike, ona blago snižava kiselost zemljišta. Ovo direktno utiče na formiranje krupnijih i slađih plodova, dok istovremeno drastično smanjuje rizik od truljenja i gljivičnih infekcija na biljci.Kako soda bikarbona donosi više plodova
Kiselost zemljišta direktno određuje ukus i konačnu veličinu ploda. Kada nivo pH vrijednosti padne prenisko, korijen jako teško upija kalcijum i fosfor iz zemlje. Dodavanjem sode bikarbone zapravo stvarate savršeno okruženje za zdrav rast.Pored uticaja na pH vrijednost, ovaj prah djeluje kao blagi zaštitni sloj protiv nepoželjnih posjetilaca u povrtnjaku.

Insekti uglavnom izbegavaju sredine tretirane ovim prahom. Kada sadnica ne mora da se bori sa napastima, svu svoju snagu usmjerava na cvjetanje, što na kraju donosi znatno više plodova paradajza tokom ljeta.

Pravilna primjena za mesnate plodove paradajza
Pospite samo jednu kafenu kašičicu ovog praha oko osnove svake biljke. Vodite računa da prah ne dotakne direktno lišće ili osjetljivo stablo, jer može izazvati nepotrebne opekotine. Pravilno doziranje je osnova za kvalitetan rod paradajza tokom cijele sezone. Biljke će vrlo brzo pokazati napredak kroz bujnije zeleno lišće i mnogo jače cvjetove.Nikada ne posipajte sodu bikarbonu svakodnevno. Dovoljno je uraditi ovo jednom u tri nedjelje tokom faze intenzivnog cvjetanja i formiranja plodova.

Da biste maksimalno iskoristili ovaj trik, pratite nekoliko osnovnih pravila prihrane:

Zemlja uvijek mora biti dobro navlažena prije nanošenja praha.

Praškasti sloj nanesite na udaljenosti od oko pet centimetara od same stabljike.

Izbjegavajte tretman tokom najtoplijeg dijela dana pod direktnim suncem.

Pažljivo pratite boju lišća nedjelju dana nakon svake primjene.Kada nanosite prah na vlažno tlo, on se ravnomjerno rastvara i lagano spušta skroz do korjenovog sistema. Ovo predstavlja proveren način za siguran uzgoj krupnog paradajza koji sigurno neće pucati tokom procesa zrenja.

Izbjegnite ove greške i osigurajte bogat rod paradajza
Mnogi baštovani često pretjeraju sa količinom, slepo verujući da će više praha doneti brže i veće rezultate. Višak sode zapravo stvara veliku koncentraciju natrijuma u tlu. Takvo stanje blokira apsorpciju vode i trajno uništava vaš obilan prinos paradajza prije nego što berba uopšte krene.

Strogo se držite pravila jedne kašičice po sadnici.

Pratite pažljivo kako povrće reaguje nakon prvog tretmana. Ukoliko slučajno primijetite da lišće dobija žućkastu nijansu, odmah obustavite dodavanje i snažno pojačajte zalivanje čistom vodom kako biste isprali višak soli.

Zamislite da vam neko pruži potpuno nepoznat kod – bez rječnika, bez gramatike, bez prevoda.

Svenja Bonman je lingvistkinja na Univerzitetu u Kelnu i bavi se istorijsko-uporednom lingvistikom. U istraživanju pokušava da dešifruje istorijske jezike i rekonstruiše njihove strukture.

„Za mene je izuzetno privlačno kada ispred sebe imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtevna da nisu uspeli da je reše ni najpametniji umovi”, kaže lingvistkinja. „Putem takvih pisanih tragova dobija se pristup kulturi koja je odavno nestala.” To je, kako kaže Bonmanova, kao neka vrsta vremplova pomoću kojeg se može barem pasivno komunicirati sa stranom kulturom.

Prekratko, premalo, previše strano: prepreke u dešifrovanju

Bonman trenutno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekada koristilo na južnoj obali Meksičkog zaliva. Pojedinačni natpisi i simboli pisma drevnih Olmeka ukazuju na rani sistem pisanja, ali je toga ima toliko malo, a kontekst toliko neizvjestan, da je dešifrovanje izuzetno teško.

Slično zagonetno je i indsko pismo kulture Harapa na području današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije. Ono se pojavljuje na stotinama pečata i keramičkih fragmenata, ali gotovo uvijek u izuzetno kratkim nizovima. Da li se iza toga krije potpuno razvijen jezik ili prije simbolički sistem, i dalje je predmet rasprava.

Zagonetan ostaje i etrurski jezik, kojim se u antici govorilo u srednjoj Italiji. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljive srodnike. Zbog toga je teško razumjeti šta zapravo piše na natpisima.

Veoma apstraktno je i rongorongo sa Uskršnjeg ostrva, koje podsjeća na slikovno pismo sa pticama, ljudima i ornamentalnim oblicima, a sačuvano je samo na nekoliko, djelimično oštećenih drvenih tabli.

Sa područja današnjeg Irana potiče proto-elamsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije u oblasti kasnijeg Elama. Znakovi su dobro katalogizovani, ali su table često fragmentarne, sadržaj djeluje kao administrativne bilješke, a jezik iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičkoj porodici.

Poznatija nam je minojska kultura na Kritu: od njena tri pisma samo je linear B dešifrovan, jer predstavlja ranu formu grčkog jezika. Kritski hijeroglifi i linear A, međutim, do danas ostaju zagonetka.

Sa Krita potiče i čuveni Festoski disk iz 2. milenijuma prije nove ere – jedinstven glineni predmet sa spiralno raspoređenim pečatnim simbolima. Spektakularan, ali upravo zato što je usamljen primjerak, gotovo nemoguć za sistematsko dešifrovanje.

Kada pisma postanu nerješive zagonetke

Sva ova pisma imaju jedan osnovni problem: nedostaju „ključevi”, takozvani „Rozeta kamenovi”, odnosno dvojezični natpisi u kojima je isti tekst zapisan i na poznatom jeziku i na zagonetnom pismu. Bez takvih ključeva, povezivanje znakova sa glasovima, slogovima ili riječima ostaje izuzetno teško.

Ali ne i nemoguće, kaže Bonmanova, podsjećajući na dešifrovanje lineara B: „Nisu nužno potrebni dvojezični tekstovi, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta sa istorijskim vremenima. Na primer, to mogu biti imena mesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvodljivo.”

Problem nastaje kada postoji samo mali broj veoma kratkih tekstova, jer se obrasci tada teško uočavaju, a hipoteze teško provjeravaju. Ili kada su nalazišta uništena ili loše dokumentovana. „Uvek radimo samo sa fragmentima ili krhotinama prošlosti”, napominje Bonmanova. U Evropi, na sreću, postoji relativno mnogo izvora, dok se u regionima poput Srednje Amerike mora raditi sa onim „što su konkvistadori ostavili iza sebe”, ističe kelnska lingvistkinja.

Za dešifrovanje je, pored toga, presudno i da li se jezik može svrstati u neku poznatu jezičku porodicu. Bez tog okvira nedostaju glasovni sistemi, strukture riječi i tipični gramatički obrasci na kojima bi se hipoteze mogle testirati.

Vještačka inteligencija – samo djelimično od pomoći

Vještačka inteligencija se često pominje kao mogući „razbijač kodova”. Ona može da ispituje nizove znakova, prepoznaje obrasce, razlikuje varijante, dopunjuje oštećena mjesta i računa učestalost.

Međutim, ističe Bonmanova, kod veoma malih količina teksta brzo dolazi do svojih granica. Vještačkoj inteligenciji su za analizu potrebne velike količine podataka, a kod neodgonetnutih pisama obično postoji samo mali broj natpisa. „Po mom mišljenju, relativno je malo vjerovatno da će u skorije vrijeme biti razvijeni programi koji mogu da rade sa tako malo podataka.”

Osim toga, objašnjava lingvistkinja, vještačka inteligencija prije svega ponovo kombinuje već poznate informacije, umjesto da zaista „smisli” nešto novo: „Veštačka inteligencija jednostavno varira određene fraze i reči i time stvara privid inteligencije. Ali u suštini je reč samo o simulaciji inteligencije. Program zapravo ne razmišlja.”

Tako ponekad nastaju tumačenja koja djeluju elegantno, ali su naučno slabo utemeljena. Postoji i opasnost da sistemi odražavaju nesvjesna očekivanja istraživača – na primjer, kada „otkrivaju” srodstva sa jezičkim porodicama koje su bile posebno često zastupljene u materijalu za obuku, upozorava Bonmanova.

Možda vječne zagonetke

Možda upravo u tome leži posebna privlačnost ovih jezika: pokazuju da čak i u dobu naizgled sveznajućih mašina neki glasovi prošlosti ostaju nijemi – barem za sada.

„Mi ljudi, koliko znamo, jedina smo vrsta na planeti koja ima svesti o istoriji. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kuda idemo”, navodi Svenja Bonman.

Razmišljanje o prošlim društvima, o tome kako su funkcionisala i zašto su nestala, za ovu lingvistkinju predstavlja samu srž ljudskog postojanja. Utoliko je dešifrovanje ovih jezika, zaključuje Bonman, izuzetno relevantna i savremena tema.