Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku kojom se Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, poznat kao zakon o “stranim agentima”, stavlja van snage.

Sud je utvrdio da ovaj zakon, koji je objavljen u “Službenom glasniku Republike Srpske” broj 19/25, nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine niti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U odluci broj U-6/25, Ustavni sud je ocijenio da sporni zakon krši član II/3.i) Ustava BiH i član 11. Evropske konvencije koji garantuje slobodu udruživanja. Zakon je ukinut ab initio, što znači da se smatra nevažećim od samog početka, te prestaje da važi od dana njegovog objavljivanja.

Ustavni sud je posebno naglasio da zakon uvodi nove kategorije poput “neprofitnih organizacija” i “agenata stranog utjecaja”, pri čemu su za ove subjekte predviđene dodatne obaveze, kontrole i ograničenja.

U obrazloženju odluke se navodi da je na taj način je u potpunosti isključena mogućnost da neprofitne organizacije utiču na predstavnike javne vlasti, čime im je zabranjeno obavljanje njihove osnovne djelatnosti.

Sud se u svom obrazloženju pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, uključujući i slučajeve koji se odnose na ruski zakon o “stranim agentima”, koji je sadržajno gotovo identičan zakonu iz Republike Srpske. Evropski sud je u tim slučajevima zaključio da takvi zakoni nisu u skladu sa slobodom udruživanja zagarantovanom članom 11. Konvencije.

U odluci se ističe i problem široke i neprecizne formulacije pojmova poput “političko djelovanje” i “političke aktivnosti”, što, kako navodi Sud nije u skladu sa zahtjevom predvidivosti jer onemogućava organizacijama civilnog društva da predvide koja je to granica njihove dozvoljene aktivnosti.

Ovakve formulacije, upozorava Ustavni sud, omogućavaju vlastima da gotovo svaku aktivnost organizacija ocijene kao zabranjenu i sankcionišu.

Pored toga, Sud ukazuje i na stigmatizirajući karakter zakona. Označavanje udruženja koja se bave političkim djelovanjem, a koja finansiraju strani subjekti, kao ‘agenata stranog utjecaja’ ima snažan odvraćajući i stigmatizirajući efekt, otežava njihov rad i stvara negativnu percepciju u javnosti.

Ustavni sud se pozvao i na međunarodne dokumente koji priznaju pravo nevladinim organizacijama da primaju strane donacije, poput Preporuka Komiteta ministara Vijeća Evrope (CM/Rec(2007)14), Osnovnih načela o statusu nevladinih organizacija u Evropi, te Deklaracije Ujedinjenih nacija o pravima i odgovornostima pojedinaca i grupa u zaštiti ljudskih prava.

Međutim, uprkos tim garancijama, zakon je, kako stoji u odluci podvrgavao strane donacije rigoroznom režimu izvještavanja i kontrola, te obavezivao udruženja da sve materijale koje dijele označe ‘oznakom neprofitne organizacije’, bez obzira na postojanje veze između stranog finansiranja i ‘političke aktivnosti’.

Sud je posebno ukazao da zakon nije sadržavao efikasne pravne lijekove za osporavanje odluka donesenih na njegovoj osnovi, što su uočili i Venecijanska komisija i ODIHR u svom mišljenju o nacrtu zakona.

Na kraju, Sud je ocijenio da predviđena sankcija – zabrana rada i krivična odgovornost odgovornih lica – nije bila proporcionalna.

Ustavni sud je zaključio da uvođenje nove pravne kategorije “neprofitnih organizacija” i “agenata stranog utjecaja”, kao i rigorozni režim izvještavanja, mogućnost redovnih i vanrednih kontrola te obaveza da materijale koje dijele obilježe “oznakom neprofitne organizacije”, uz zaprijećenu isključivu sankciju u vidu zabrane obavljanja rada i krivične odgovornosti odgovornih lica, nije odgovaralo “hitnoj društvenoj potrebi”, odnosno nije bilo nužno u demokratskom društvu.