Ako je 2024. bila godina upozorenja, onda je 2025. postala godina potvrde – svijet ne ide u dobrom pravcu. Dvanaest mjeseci iza nas ogolilo je dubinu globalne krize, ne samo političke i bezbjednosne, već i moralne, društvene i civilizacijske.

Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću početkom godine simbolično je otvorio novu fazu globalne neizvjesnosti. Njegova inauguracija nije bila samo američki politički događaj, već signal povratka izolacionizma, slabljenja multilateralnih institucija i politike u kojoj kratkoročni nacionalni interes potiskuje međunarodnu odgovornost. Posljedice su se brzo osjetile – u NATO-u, u trgovinskim odnosima, ali i u tonu globalne diplomatije.

Istovremeno, Bliski istok je ušao u jednu od najopasnijih faza u novijoj istoriji. Rat u Gazi prerastao je lokalni sukob i zaprijetio regionalnom eksplozijom. Uključivanje Hezbolaha, iranske prijetnje i direktno američko vojno prisustvo dodatno su pogoršali ionako katastrofalnu humanitarnu situaciju. Svijet je, uprkos slikama razaranja i civilnih žrtava, ponovo pokazao nemoć – ili nezainteresovanost – da zaustavi spiralno nasilje.

Sporazum o prekidu vatre iz oktobra je ostao krhak i neizvjestan, uz česte optužbe za kršenje uslova sa obe strane, ograničen protok humanitarne pomoći i otvorena pitanja oko trajnog povlačenja vojske i potpunog prekida neprijateljstava.

Ni Ukrajina u 2025. nije dočekala mir. Rat je ušao u četvrtu godinu, bez jasne perspektive političkog rješenja. Front se stabilizovao, ali cijena tog “statusa kvo” mjeri se u hiljadama izgubljenih života i rastućem umoru Zapada. Podrška Kijevu više nije bezuslovna, već predmet unutrašnjih političkih prepucavanja, što dodatno komplikuje ionako zamršenu situaciju.

Sve to odvijalo se u sjeni nove globalne ekonomske nestabilnosti. Inflacija se vratila, lanci snabdijevanja su i dalje krhki, a energetska sigurnost ostaje jedno od ključnih pitanja. Građani širom svijeta, posebno u Evropi i zemljama u razvoju, osjetili su pad životnog standarda, dok su socijalne razlike postale još izraženije.

U isto vrijeme, vještačka inteligencija je eksplodirala – tehnološki, ali i politički. AI više nije samo alat, već faktor moći. Evropska unija pokušala je uvesti red kroz regulaciju, dok su SAD i Kina ušle u otvorenu trku za tehnološku dominaciju, uključujući i vojnu primjenu. Pitanje više nije da li AI mijenja svijet, već ko će kontrolisati tu promjenu.

Klimatske promjene su u 2025. konačno prestale biti apstraktna prijetnja. Toplotni talasi, poplave i požari pogodili su više kontinenata, a klima je prvi put sistemski tretirana kao bezbjednosno pitanje u dokumentima UN-a i NATO-a. Ipak, konkretne akcije i dalje zaostaju za dramatičnim upozorenjima nauke.

Socijalno nezadovoljstvo prelilo se na ulice. Masovni protesti širom svijeta pokazali su da građani sve manje vjeruju institucijama. Razlozi su različiti – od cijena i mjera štednje do autoritarnih politika – ali poruka je ista: društveni ugovor puca.

Dodatni problem predstavlja kriza povjerenja u medije i digitalne platforme.

Dezinformacije, deepfake sadržaji i politički uticaj društvenih mreža postali su centralna tema 2025. godine. Istina se sve teže razaznaje, a javni prostor je zagađen manipulacijama koje direktno utiču na izbore, konflikte i društvene podjele.

Migracije i demografija dodatno su opteretile političke sisteme.

Evropa i SAD i dalje traže odgovor na migracione tokove, dok se azijske sile poput Japana i Južne Koreje suočavaju s ubrzanim starenjem stanovništva i manjkom radne snage. Rješenja su spora, a politička volja često selektivna.

Čak ni kultura nije ostala po strani. Godinu su obilježili bojkoti festivala, umjetnika i medijskih kuća zbog ratova i političkih stavova, posebno u vezi s Bliskim istokom. Umjetnost je izgubila privid neutralnosti i postala još jedno bojno polje globalnih podjela.

U Bosni i Hercegovini 2025. godina protekla je u znaku produžene političke blokade i institucionalne paralize, koja je još jednom ogolila krhkost sistema i njegovu potpunu zavisnost od dnevnih političkih kalkulacija.

Sporovi unutar vlasti, prijetnje secesijom i kontinuirana proizvodnja kriza postali su uobičajeno stanje, a ne izuzetak. Evropski put BiH formalno je ostao na agendi, ali bez suštinskih pomaka, dok su građani nastavili da plaćaju cijenu političke neodgovornosti kroz inflaciju, odlazak mladih i izostanak ozbiljnih reformi.

U tom kontekstu, sad već izvjestan odlazak Milorada Dodika sa političke scene, označio je kraj jedne epohe, ali ne nužno i početak stabilnijeg političkog poretka.

Poseban pečat godini dali su pojačani pritisci na pravosudne i državne institucije, kao i rastuće nepovjerenje građana u mogućnost da se promjene dese unutar postojećeg okvira.

Retorika podjela, etničkog prebrojavanja i stalnog prizivanja konflikta još jednom je potisnula teme života, rada i socijalne sigurnosti. Umjesto vizije budućnosti, javni prostor ispunili su strahovi, blokade i borba za nadležnosti, čime se Bosna i Hercegovina u 2025. dodatno učvrstila u statusu zemlje trajne krize – društva koje ni odlazak najdominantnijih političkih figura ne uspijeva automatski izvesti iz začaranog kruga nestabilnosti.

Sve sabrano, 2025. godina ostavlja utisak svijeta koji se kreće unazad – ka većim sukobima, dubljim nejednakostima i slabijim institucijama. Ipak, promjena je moguća. Ona zahtijeva obnovu povjerenja u međunarodno pravo, jačanje multilateralnih institucija, odgovornu regulaciju tehnologije i istinsku borbu protiv klimatskih promjena.

Prije svega, traži političku hrabrost da se dugoročno razmišlja i društvenu zrelost da se solidarnost vrati u središte globalne politike.

Bez toga, 2025. neće ostati izuzetak, već uvod.