Za vođenje spoljne politike BiH, prema njenom Ustavu, nadležno je Predsjedništvo BiH. U praksi, zajednička spoljna politika BiH ne postoji i podijeljena je na tri nacionalne spoljne politike – bošnjačku, srpsku i hrvatsku.

Postojeća situacija, gdje svaki od tri člana Predsjedništva BiH zastupa i promoviše “svoju” diplomatiju i gdje se ambasadorske i konzulske pozicije ne dijele na osnovu stručnih kvalifikacija i diplomatskog umijeća, već po partijskoj pripadnosti i nacionalnom ključu, ne samo da dodatno komplikuje unutrašnje odnose u BiH, već često nanosi ogromnu štetu i sramoti cijelu zemlju pred međunarodnom javnošću.

“Oni (ambasadori) su, zapravo, slika naše zemlje u kojoj se predstavnici svakog od tri naroda u odnosu prema inostranom faktoru, uglavnom velikim silama, trude da uvjere sagovornike da su samo oni u pravu, a oni drugi u krivu. To stvara jednu i tužnu i besmislenu sliku o zemlji bez jedinstva i bez poštovanja, zemlji u kojoj se sve svodi na to da se onaj drugi prevari, a ne da se s njim nešto zajednički napravi. Zbog toga se nalazimo ovdje gdje se nalazimo, a najnoviji primjer za to je rezolucija o Srebrenici u UN”, izjavio je nedavno istoričar i bivši diplomata Slobodan Šoja.

Tom prilikom Šoja je za medije otkrio i to da mu je svojevremeno, kada je riječ o načinu na koji se vodi “srpski dio” spoljne politike BiH, jedan visoki strani diplomata povodom “jednog u nizu veoma loših srpskih ambasadorskih rješenja”, rekao da je slanje loših kadrova direktna uvreda zemlje prijema i da mi, kako je naveo, toga uopšte nismo svjesni.

“Takvih uvreda, nažalost, Republika Srpska imala je bezbroj, pa se ne treba čuditi što danas nema nikakav ugled u svijetu. Nisam primijetio da se neko zbog toga uzbudio, a u pitanju je međunarodni ugled Republike Srpske koji će biti respektabilan tek onog dana kad predsjednik Republike bude primjer zavidnih diplomatskih manira i kad se ambasadori budu imenovali po znanju i ozbiljnosti, a ne prema poslušnosti i privatnoj povezanosti sa članovima Predsjedništva BiH”, zaključio je Šoja.

S druge strane, bošnjački ambasadori i ministri spoljnih poslova BiH, od Dejtona pa do danas, otvoreno ne kriju da spoljnu politiku BiH vide isključivo kao bošnjačku, pa se tako i ponašaju.

Još od vremena kad se nalazio na čelu Ministarstva spoljnih poslova BiH (2001-2003), pa do aktuelnog mandata na čelu bh. diplomatske misije pri UN, Zlatko Lagumdžija zastupao je uglavnom bošnjačke političke i nacionalne interese.

Identičan način vođenja spoljne politike nastavljen je za vrijeme Svena Alkalaja, s tom razlikom što je Lagumdžija, ipak, bio i ostao diplomatski “uglađen”, dok je Alkalaj ostao upamćen po brojnim skandalima, između ostalog i onim kada je kao ministar spoljnih poslova parkirao službeni “Audi” nasred plaže, kako bi se “brzinski” okupao u moru.

Aktuelni ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković, takođe, vodi taj resor bez bilo kakvih konsultacija sa srpskim članom Predsjedništva BiH, a aktuelni bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović, svojim dosadašnjim postupcima, diplomatskim turnejama i izjavama na međunarodnim skupovima i događajima, takođe bez bilo kakve saglasnosti i konsultacija s ostalim članovima tog tijela, po mnogim ocjenama, prevazišao je čak i svoje prethodnike na toj funkciji, poput lidera SDA Bakira Izetbegovića.

Vrijedi podsjetiti i na skandal s početka februara 2017. godine, kada je ambasador BiH u Hagu Mirsada Čolaković, neovlašteno otvorila pismo iz Međunarodnog suda pravde namijenjeno tadašnjem srpskom članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću, u vezi s pokušajem bošnjačkog političkog rukovodstva da pokrene proces revizije presude protiv Srbije. Takođe, mandat Bisere Turković na čelu Ministarstva spoljnih poslova BiH protekao je u znaku njenog apsolutnog zastupanja isključivo bošnjačkih interesa i potpunog zaobilažanja Predsjedništva BiH prilikom vođenja spoljne politike.

Srpski kadrovi u spoljnoj politici, s druge strane, daleko manje su se eksponirali kad je u pitanju zaštita srpskih nacionalnih i spoljnopolitičkih interesa, ali je i tu bilo “iskakanja”, poput nedavnog postupka ambasadora BiH u Srbiji Aleksandra Vranješa, koji je odbio uručiti protesnu notu Srbiji zbog Svesrpskog sabora, a koju je pokušao da dostavi ministar Konaković.

Stručnjak za međunarodne odnose i bivši karijerni diplomata Srećko Đukić, za Gerilu kaže da je način na koji se vodi spoljna politika BiH, vjerovatno, nezabilježen u dosadašnjoj diplomatskoj praksi i svjetskim iskustvima.

“To se najbolje pokazalo prilikom nedavnih aktivnosti oko glasanja o Rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN. Danima prije toga u Njujorku je boravio jedan član Predsjedništva BiH, Denis Bećirović, koji je najsnažnije lobirao da se rezolucija usvoji, dok je drugi član Predsjedništva, Željka Cvijanović, slala poruke misijama zemalja članica UN da se rezolucija ne podrži”, podsjeća Đukić.

Ističe da neusklađeno vođenje spoljne politike najveću štetu nanosi upravo BiH.

“BiH je napravljena kao složena država tri konstitutivna naroda, gdje se važne odluke donose konsenzusom. Ako toga nema, dobijate haos kakav se najbolje vidi na primjeru spoljne politike”, ističe Đukić.

Univerzitetski profesor Slavo Kukić za naš portal tvrdi da je glavni uzrok ovakvog stanja u spoljnoj politici BiH, odnosno praktično njenog nepostojanja, budući da svako vuče na svoju stranu, to što, prema njegovim riječima, postoji politička paradigma o nemogućnosti postizanja bilo kakvog zajedničkog interesa i dogovora u ovoj zemlji.

“Zbog toga nisam optimista da će se tu nešto brzo promijeniti. Etnonacionalističke elite zatvorene su u svojim ‘torovima’ i ne vidim da će se u bliskoj budućnosti bilo šta promijeniti po tom pitanju”, pesimističan je Kukić.

Gerila.info