Otežavajuće okolnosti jeste da ono što je rušeno u ratu, obnovljeno nakon toga, u miru ponovo na meti vandala, koji u većini slučajeva ne budu pronađeni i kažnjeni. Svim tim problemima današnjice politička elita iz Sarajeva ne pridaje nikakvu pažnju. Nijemi su i gluvi, kako na sve napade na svetinje, groblja tako i na Srbe koji su odlučili da se vrate na svoje ognjište.

Minirano i paljeno

Pravoslavne svetinje u proteklom ratu na svakom pedlju FBiH bile su minirane ili paljene, tako da su nakon 1995. godine na pojedinim mjestima u tom entitetu od crkava u najvećem broju slučajeva ostale samo ruševine, odnosno obrisi da su nekada postojale.

– Samo na području Eparhije bihaćko-petrovačko porušeno je 130 crkava i manastira te drugih bogoslužećih mjesta. Svetinje su paljene i rušene od Livna do srpskih sela oko Kladuše i do Kupresa. Groblja u FBiH imala su svoje kapele i sve je porušeno. Grubom računicom u proteklom ratu srušeno je oko 800 kapela – kazao je “Glasu Srpske” predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH Đorđe Radanović.

Podsjeća da je jedna od najvećih pravoslavnih svetinja – Saborni hram u Mostaru u proteklom ratu miniran i zapaljen od strane muslimanske i hrvatske ruke zajedno.

– Isto se dešavalo i sa crkvama i kapelama u Čapljini, Stocu, Kaknju, na Ozrenu. U Bugojnu je crkva minirana, potpuno srušena. Ništa drugačije nije bilo ni na potezu od Sarajeva prema Zenici, oko Tuzle. Hrvati su na Kupresu kako su zauzimali srpska sela, tako minirali i rušili crkve. U Donjem Vakufu muslimani su zapali crkve 1995. godine – navodi Radanović i dodaje da je u Bugojnu porušena crkvena kuća, parohijski dom i crkva, odnosno tri pravoslavna objekta u jednom dvorištu.

Naglašava i da je teško sabrati koliko je porušeno pravoslavnih crkava, manastira i kapela, ali dodaje da se radi o više od 1.000 objekata.

– Imamo i spisak svih pravoslavnih grobalja u FBiH. Teško se može naći ijedno da nije srušeno – kazao je Radanović.

Sa druge strane naglašava i da je mnogo novca uloženo u obnovu manastira, crkava i kapela od strane vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji te sa lokalnog nivoa.

– Mnogo je uloženo novca. Vlasti daju maksimalno crkvi i svakome ko je pokrenuo aktivnosti i zalaže se za obnovu svetinja – poručio je Radanović.

Obnavljamo i obnavljaćemo

Sve crkve, manastiri i kapele bili su porušeni ili značajnije oštećeni na području Hercegovačko-neretvanskog kantona za vrijeme rata, a među njima i jedna od najvećih svetinja na ovdašnjim područjima Saborni hram u Mostaru, koji se nalazi i pod zaštitom UNESKO-a.

Jedan od najvećih hramova u SPC, mostarski Saborni hram Svete trojice, sagrađen još 1873. godine, u ljeto 1992. godine pretvoren je u gomilu kamenja. Hram je granatiran 8. juna 1992. godine, a sedmicu kasnije, na drugi dan praznika Svete trojice srušeni su tornjevi i crkva je zapaljena. Do temelja 1993. godine srušena je i crkva Rođenja presvete Bogorodice, koja je u Mostaru građena u 16. vijeku.

– Po završetku rata uporedo sa povratkom izbjeglih i raseljenih vratilo se i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. Tako da je zajedno sa obnovom porodičnih domova počela i obnova crkava u Mostaru. Jedan od najzahtjevnijih i svakako najskupljih projekata je i obnova Saborne crkve u gradu na Neretvi – kazao je “Glasu Srpske” zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević.

Koliko je to bitan, važan i skup projekat, naglašava on, pokazuje i činjenica da je to nacionalni spomenik kulture koji se nalazi zaštićen u zoni UNESKO-a.

– Dakle, Saborna crkva kao takva mora da bude obnovljena onako kako je bila i građena, što svakako poskupljuje njenu izgradnju. O kojem vidu i veličini građevine je riječ pokazuje podatak da je do izgradnje crkve Svetog Marka u Beogradu to bila najveća pravoslavna crkva na ovim prostorima. To je svakako jedan zahtjevan i veliki projekat – pojašnjava Milivojević.

Poručuje i da je do sada uz razumijevanje Vlade Srpske i Srbije odvojen znatan dio novca za obnovu Sabornog hrama u Mostaru, a rezultat toga je i skoro završen građevinski dio na tom objektu.

– Treba uraditi još dosta toga. Potrebno je još mnogo novca da bi ova pravoslavna svetinja i taj naš pravoslavni hram zasijao punom svjetlošću i bio stvarno onaj dragulj koji je bio i ranije, a to je jedan od prepoznatljivih znakova, ne samo Mostara nego čitave regije – zaključio je Milivojević.

Krađe i napadi i u miru

Ono što posebno budi strah, ali i uveliko pali alarm za uzbunu je i što su crkve u FBiH i danas na meti napada. Tako je iz Saborne crkve u Mostaru prije samo dvije godine ukradeno 90 metara kabla, a prilikom krađe uništena je i kutija za osigurače ispod zvonika. Iste te godine, samo koji mjesec ranije, izvršen je vandalski napad na Staru crkvu u Mostaru i tada su provalili vrata crkve Rođenja presvete Bogorodice, oskrnavili oltar, razbacali predmete u crkvi te odnijeli novac iz kutije za dobrovoljne priloge, kao i novac iz kutije humanitarnog društva “Dobrotvor”.

Napadi su se dešavali i u ostalim mjestima u FBiH pa je tako poslije rata, prema evidenciji Odbora za zaštitu prava Srba, crkva u Blažuju do sada bila meta napada minimalno 20 puta, a istu sudbinu je u nekoliko desetina navrata doživjela i pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Sarajevu. Napadane su i pravoslavne svetinje u drugim dijelovima FBiH.

– Jednostavno dešava se klasično rušenje ustavnog prava na vjeroispovijest. Jer kada neko jednu crkvu u današnje vrijeme pokrada, pljačka i skrnavi kako Srbi ponovo da dođu u tu svetinju. Jednostavno time rizikuju život i dolaskom u crkve strahuju da će im neko kamenom razbiti glavu – navodi Radovanović.

Okidač za sve, navodi on, je što mržnja prema Srbima i pravoslavlju od strane Hrvata i Bošnjaka traje od devedesetih godina prošlog vijeka.

– Ta mržnja i dalje se gaji, uglavnom putem medija. Svaki dan obilježavaju neku bitku gdje su, kako navode, taj prostor oslobodili od Srba, a u stvari pobili su ih i protjerali. U govorima političara u FBiH nema mjesta za strašna istorijska stradanja Srba koja su se desila na tom području – zaključio je Radanović.

Žitomislić

U Drugom svjetskom ratu manastir Žitomislić je bio zapaljen i opljačkan, ali najviše je stradao 1992. godine, kada su crkva i stari konak minirani i do temelja srušeni, a ostali objekti, kao i škola, zapaljeni. Obnova manastira Žitomislić, srpskog duhovnog jezgra u dolini Neretve, počela je 2002, a završena 2005. godine. U obnovu manastira i hrama Blagovijesti presvete Bogorodice u sklopu manastirskog zdanja uloženo je 250.000 maraka. Vlada Republike Srpske u njegovu je obnovu uložila 50.000, a Vlada FBiH donirala je 35.000 KM. Ostatak su finansirale četiri srpske porodice iz Hercegovine.