Radnici RiTE Ugljevik predali su Sindikalnom odboru i predsjedniku Sindikata tog preduzeća jasne zahtjeve koji, kako je navedeno, imaju obavezu da, kao predstavnici radnika, iznesu Vladi Republike Srpske, saznaje BN.

Radnici RiTe Ugljevik od Vlade Republike Srpske traže:

– Da Koncesiono polje “Ugljevik Istok 2 bude u vlasništvu RiTE Ugljevik, u cjelosti, bez naknade i to ODMAH

– Smjenu KOMPLETNE UPRAVE PREDUZEĆA RiTE Ugljevik

– OSTAVKU resornog ministra Petra Đokića

– Upućuju hitan poziv predsjedniku Vlade Republike Srpske Savi Miniću da dođe u Ugljevik i lično radnicima objasni šta se dešava

– Da se ne angažuuju treća lica u RiTE Ugljevik u bilo kom obliku

– Poštovanje Kolektivnog ugovora i povećanje koeficijenata proizvodnim radnicima

– Investicije u RJ “Ugljevik” – mehanizacija, eksproprijacija, rezervni dijelovi…

Dok se ovi zahtjevi ne ispune, radnici poručuju da obustava rada ostaje na snazi!

Na papiriću koji najviše liči na poleđinu računa, veličine taman toliko da se može sakriti u ruci, napisano je dovoljno da pokaže u kakvoj državi živimo i odgovori na pitanje zašto mladi sve češće odlaze.

Ime institucije, šifra kandidata, bodovi na konkursu, datum intervjua i ime ovlaštenog – sve ovo je stalo na ceduljicu koja je prošla od ruke do ruke kako bi se završilo ili bar ubrzalo zaposlenje u ne bilo kakvu instituciju u FBiH, već, ni manje ni više, nego Sudsku policiju.

Kakva je uloga Nikšića?

A da stvar bude još poraznija, umiješane prste u ovo imao je, kako prenosi portal Istraga, premijer Federacije BiH Nermin Nikšić i to kao jedan od ključnih ljudi.

S tim u vezi, nemoguće je u ovom slučaju ponovo ne pitati – koliko je BiH zaista korumpirana država i može li se ikada stati na kraj ovim stvarima?

Koliko je BiH zaista korumpirana?

“Nepotizam, zloupotreba položaja i korupcija odavno su postali svakodnevna praksa u Bosni i Hercegovini. Iza privida institucionalnog poretka krije se mreža ličnih, rodbinskih i partijskih interesa, u kojoj se zapošljavanje, napredovanje i osnovna egzistencija građana određuju političkom lojalnošću i poslušnošću, a ne znanjem i sposobnošću”, odgovara Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava.

Sve u BiH, dodaje, počelo je da se gleda kao privatno vlasništvo, pogotovo ukoliko postoje ikakve šanse da se dođe do novca i moći. To, ističe, dovodi do ovakvih slučajeva.

“U većini institucija – od ministarstava do regulatornih tijela, od državnog do lokalnog nivoa – zapošljavanje i napredovanje se odvija iza zatvorenih vrata, prema listama ‘preporučenih’ kandidata koje dostavljaju politički moćnici. Rijetki konkursi koji se raspisuju služe samo kao formalno pokriće za unaprijed donesene odluke. Takva praksa je dovela do potpunog gubitka povjerenja građana u institucije i stvorila atmosferu beznađa u kojoj mladi, obrazovani ljudi ne vide budućnost u zemlji”, naglašava Todorović.

Da stvar bude gora, tvrdi on, korupcija više ne podrazumijeva samo novac i političke usluge.

Zapošljavanje “po zasluzi”

“Sve češće svjedočimo zapošljavanju ‘po zasluzi’ u ljubavnim, rodbinskim ili partijskim vezama. Takvi slučajevi, koji bi u svakoj demokratskoj državi izazvali ostavke i istrage, kod nas prolaze uz ćutnju i cinične komentare odgovornih”, kaže Todorović za “Nezavisne”.

Model ponašanja

Potpuno srozavanje svega s čime se suočava sistem u BiH, ocjenjuju iz Helšinskog odbora, jeste što se u ovakvim slučajevima ne radi više o pojedinačnim aferama, već je sve praktično usvojeno kao model ponašanja.

Identičnog stava je i Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava.

“Nažalost, kod nas stranačko-kadrovska logika, prijateljstva, kumstva i rodbinski odnosi često potiskuju merit sistem”, ističe Lučka te dodaje da se o ovakvim stvarima priča svakodnevno, ali da one dolaze do izražaja tek kada određene afere postanu javne.

“Međutim, sve se uglavnom i završava na priči, a mislim da je glavni problem što nedostaju konkretni ishodi na osnovu priča, odnosno nezavisne istrage koje se završe odlukama i sankcijama, kao i trajne promjene procedura zapošljavanja, od što je više pravičnih, javnih i bodovno rangiranih konkursa (uz objavu kompletne dokumentacije i zapisnika) do digitalnog traga svake kadrovske odluke, konkretne zaštite za uzbunjivače, kao i vanjske revizije zapošljavanja, gdje se god plaćanja vrše sa novcem građana”, poručuje Lučka za “Nezavisne novine”.

Slične primjere, podsjeća Damjan Ožegović, iz “Transparensi internešnela BiH”, imali smo i u prethodnom periodu.

“Brojni su primjeri takvog dogovaranja, od zapošljavanja u Graničnoj policiji, gdje je predsjedavajući Komisije za izbor priznao koliko je koje mjesto koštalo, u ‘Elektroprivredi’, a sjetimo se i ministra odbrane, koji je u jednoj emisiji javno priznao da je posredovao preko Agencije za državnu službu u zapošljavanju jedne osobe koja ga je nazvala i tvrdila da nije uspjela pronaći zaposlenje preko nekih političkih stranaka”, navodi Ožegović.

Javna tajna

Kada u javnosti isplivaju detalji neke koruptivne afere, poput slučaja “Nikšić – Sudska policija FBiH”, građanima BiH koji znaju da je javna tajna da takve stvari postoje, šalju se, prema Ožegovićevim riječima, dvije poruke, a obje su pogubne po ovdašnje društvo.

“Prva je da to djeluje dodatno demotivišuće na ljude koji bi možda mogli vjerovati u javne konkurse, a druga je da se ovakva dogovaranja više i ne rade skriveno, usmeno, već na način da ostavljaju trag, bez obzira na eventualno otkrivanje. Pogotovo treba imati u vidu da je riječ o visokorangiranim funkcionerima, pa će biti zanimljivo ispratiti da li će biti i kakve biti reakcije pravosudnih institucija”, zaključio je Ožegović u razgovoru za “Nezavisne novine”.

Možete li se sjetiti ijednog političara koji je u posljednje tri decenije napustio BiH? Ako vam to ne polazi za rukom, nije do vas – ogromne su šanse da takav ne postoji.

Trbuhom za kruhom iz BiH odlaze medicinari, inženjeri, kuvari, konobari, građevinari i mnogi drugi profili naših radnika, te, najčešće u članicama Evropske unije lako pronalaze posao.

Samir Kurtović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, kaže da nema informaciju da je iz BiH otišao ijedan političar.

“Oni su zadovoljni, a radnici nisu. Radnici su nezadovoljni platama, ali i troškovima života. Svaki dan rastu cijene, od voća, povrća i tako dalje. Čak su u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj cijene faktički iste, a plate su tamo tri puta veće”, kaže Kurtović za “Nezavisne novine”.

“Pa gdje će političar”?

Adnan Smailbegović, član Ekonomsko-socijalnog savjeta BiH, daje slikovit odgovor na pitanje može li se sjetiti ijednog političara koji je napustio BiH.

“Pa gdje će političar? Vidite, ja sam imao jednu diskusiju ne samo za političare, nego za javni sektor. Bio je komentar: ‘Znate, u privatnom sektoru su male plate i zbog toga radnici odlaze vani, a u javnom su dobre i ljudi neće da idu.’ Moj komentar je glasio: ‘Ne, nego su radnici u realnom sektoru radna snaga koja treba Evropi.’ Kome treba jedan službenik iz opštine? Hajde da budemo otvoreni. Vidite, kod nas je, nažalost, politika postala ozbiljno zanimanje i profesija od koje se može lijepo živjeti. Sve dok je to tako, ja mislim da ovo društvo neće ići značajno naprijed”, kaže Smailbegović u izjavi za “Nezavisne novine”.

Politička analitičarka Tanja Topić ističe da su političari u BiH zaštićena vrsta, te da je prvo pitanje koje se postavlja – šta bi oni mogli raditi u inostranstvu, jer malo ko od njih govori strani jezik.

“Logično je da se neće odreći privilegija i života koji je udobniji od 90 odsto stanovnika u BiH da bi radili na gradilištima fizičke poslove, gdje ne bi imali lične vozače, obezbjeđenje, neograničeno telefoniranje na račun poreskih obveznika, pristup javnim resursima kao da su njihova privatna svojina”, kaže Topićeva za “Nezavisne novine”.

Odlaze oni koji su potplaćeni

Odavde, dodaje ona, odlaze oni koji su potplaćeni, čiji rad nije cijenjen, a obrazovani su.

“Zašto bi išli oni kojima je politika obezbijedila život kao bubregu u loju”, pita Topićeva u izjavi za “Nezavisne novine”.

Procjene pokazuju da na godišnjem nivou BiH samo po osnovu onih koji je napuste ostane bez 25.000 ljudi. Najviše nam odlaze mladi i kvalifikovani radnici, a to povećava nedostatak radne snage i predstavlja prepreku ekonomskom rastu i produktivnosti u BiH.

Smanjenje broja radno sposobnog stanovništva

Struka poručuje da iseljavanje, radne migracije, te starenje stanovništva, kao i nizak natalitet, doprinose smanjenju broja radno sposobnog stanovništva. Prema predviđanjima, radno sposobno stanovništvo će pasti sa 68 odsto u 2020. na 58 odsto do 2050. godine.

U ovom momentu niko ne zna tačan broj građana BiH u iseljeništvu. Postoji jedino procjena koja pokazuje da je u iseljeništvu 2023. godine živjelo 2,2 miliona građana koji vode porijeklo iz BiH.

Međutim, mnogi osporavaju relevantnost ove procjene, te podsjećaju da nije poznato ni koliko građana živi trenutno u BiH, jer popis nije urađen od 2013. godine.