Banjalučanin Dejan Mačković na svom blogu komentariše crkvene, ali i intrigantne društvene teme. Mačković je osnovne studije završio na Bogoslovskom fakuletu u Beogradu, a potom se bogoslovski usavršavao u Ženevi i Atini.

Autor je nekoliko članaka i studija iz oblasti bogoslovlja. Zaposlen je u Ministarstvu inostranih poslova BiH.
U svom posljednjem tekstu već u naslovu ističe kod nas tako često postavljeno pitanje – šta treba da se radi na crveno slovo?
Tekst sa njegovog bloga preuzimamo u cjelosti.
“Iako teolozi godine studijâ provedu pokušavajući da shvate i nauče koncepte poput ipostasnog jedinstva dviju prirodâ u Hristu, apokatastaze ili da razumiju rečenicu „misterija svetotrojičnih odnosa se imanentno projavila u ovaploćenju,“ pitanja s kojim se u praksi sreću, i za koja ih niko nije pripremio, jesu Kako se zvao brat Svete Petke? ili zapravo najčešće i jedino Srbima bitno pitanje Može li se na crveno slovo uključiti veš mašina?
Imajući prvo rečeno u vidu, jasno je zašto svaki prosvećeniji pop ili vjeroučitelj dobije alergijsku reakciju od ovakvog pitanja. Međutim, mora da se prizna da pitanje o crvenom slovu samo po sebi i nije pogrešno. Svakom je poznato iz vlastitog iskustva vjere da zaista postoje neke zabrane rada, i da to nije narod izmislio. Ova nedoumica sasvim legitimno postoji, posebno među onima koji žive u gradu, jer možda lako možemo da shvatimo da ne treba da kopamo po bašti ili pletemo čarljape na Svetu Petku, dok neki drugi lakši i moderniji poslovi poput uključivanja mašine za veš, pranja kose, ili peglanja posteljine nam stvaraju prave dileme.

S jedne strane, za teologe postavljanje ovog pitanja je dobar znak, jer pokazuje blagonaklonost ka Crkvi i vjeri te spremnost da se nauči, međutim, s druge strane, ono je užasno i tužno jer pokazuje potpuno nepoznavanje vjere i, što je najgore, svjedoči jednu pesimističku viziju Boga i svetitelja kao histeričnih diktatora i svirepih tiranina, koji se lako naljute oko gluposti. Odmah da kažem ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje jer se takve stvari ne uče u crkvenim školama, i ko god tvrdi da ga pouzdano zna – laže. Odgovor zavisi od naše vizije, iskustva i doživljaja Boga i Crkve. Ipak, postoje neke nesporne činjenice, i iskustvo Boga kao Oca te naš život u Crkvi, koji nam mogu dati neke osnovne smjernice i ideje kako možemo da sagledamo ovaj problem.
Šta je crveno slovo?
Prije svega, treblo bi da znamo šta je crveno slovo.

Tokom 2000 godina naše crkvene istorije brojne ličnosti i događaji ispunili su naš crkveni kalendar, te zato mi tokom cijele godine svaki dan iskazujemo poštovanje, neprekinutim sjećanjem i molitvom. Dakle, pored 12 velikih praznika vezanih za događaje iz života Hrista i Bogorodice, imamo i praznike koji su posvećeni uspomeni na svete mučenike, poznate crkvene ličnosti, isposnike, učitelje i mnoge druge koji su poslije smrti prepoznati kao sveci, po raznim kriterijumima. Tako je crkveni kalendar isupunjen od prve do poslednje stranice nekim praznikom, odnosno molitvenim sjećanjem na neku osobu ili događaj, pa čak i 29. februar.

Crvenim slovima u kalendaru su označeni posebno važni praznici, koji najčešće imaju posebno svečano i znatno drugačije bogosluženje, nego obični dani. Crvenim slovima su označeni praznici od velike važnosti za naše spasenje i tu spadaju, uz već pomenute sve Hristove i Bogorodičine praznike, i sve nedjelje tokom godine, jer tada proslavljamo Vaskrsenje Hristovo kao najznačajniji događaj u istoriji čovječanstva. Zatim, crvenim slovima su upisani i praznici koji su od samih početaka obilježavani u cijeloj Crkvi, npr. uspomena na nebesku bitku anđelâ – Aranđelovdan, smrt Jovana Krstitelja – Usjekovenje, smrt Apostolâ – Petrovdan itd.

Osim ovih opštehrišćanskih praznika koji se proslavljaju u svim Crkvama, naša Srpska Crkva označila je crvenom bojom i druge dane kada proslavljamo naše srpske svetitelje i događaje iz naše istorije: Svetu braću Kirila i Metodija, Svetog Savu, Vidovdan, Svetog Vasilija Ostroškog i druge, a koji se ne nalaze u kalendarima drugih pravoslavnih naroda (Rusa, Rumuna, Bugara, Gruzina, Grka itd). Jednako su crvenim slovima označeni i praznici Svetitelja koji su od posebnog značaja za našu kulturu i tradiciju npr. Arhiđakon Stefan, Sveti Đorđe, Sveta Petka, Sveti Nikola, i drugi. Na taj način, na primjer, crvenim slovom u kalendaru, označen je i Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovandan (7.januar), kao jedna od najvećih Slava, dok sâm praznik u bogosluženju nema neki poseban status, tj. nema petohljebnicu i druge odlike velikih praznikâ.

Treba da znamo da su tokom naše stradalne istorije pod pritiskom državnih vlasti, ili zlim predumišljajem pojedinaca tokom grčke okupacije Srpske Crkve od 1766. do 1920., neki praznici koji su u Srpskoj Crkvi bili označeni kao crvena slova prosto izbrisani, odnosno vraćeni u obične praznike. Tako je austrijska carica Marija Terezija dekretom ukinula, odnosno zabranila proslavljanje čitavog niza praznika, pod izgovorom da imamo previše neradnih dana, te tako štetimo ekonomiji države. Iz istog motiva ukinula je i čitav niz rimokatoličkih praznika. Kako bi se, ipak, razlikovali od običnih dana, ti ukinuti praznici u našem kalendaru danas su označeni masnim podebljanim crnim slovima poput Svetog Prokopija, Ognjene Marije, praznika Pokrova Bogorodice, te brojnih praznika svih Svetih Nemanjića i srpskih svetaca, Arhiepiskopâ i Patrijarahâ..

Kad već govorimo o ovome, vrijedi napomenuti da su se Srbi ovom ograničenju veoma domišljato opirali te pokušavali da održe srpske praznike i običaje. Iz tog doba ostale su neke identitetske „zabune“ u nazivima praznikâ poput Miholjadana (30.septembar) tj. praznika Svetog Kirijaka Otšelnika, ili Mratindana – praznika Svetog Stefana Dečanskog (11.novembar) i nekih drugih. Naime, zamjenom naziva praznikâ, Srbi su pokušavali da zavaraju austrijske vlasti i dokažu da ne obilježavaju svoje zabranjene praznike, nego rimokatoličke dozvoljene, jer su na srpski praznik Svetog Kirijaka rimokatolici obilježavali praznik Arhanđela Mihajla, a na praznik Stefana Dečanskog spomen na Svetog Martina – Mratu, a koji su bili dozvoljeni carskim ukazom.

Pojam zabrane rada
Govoreći o srpskim praznicima i zabrani rada tih dana, moramo da prije svega naglasimo da pojam zabrane rada ne postoji u hrišćanstvu! To je čisto jevrejski pojam, vezan uz neke jevrejske praznike i on zaslužuje posebno pojašnjenje kroz sledeću digresiju.

Naime, po padu Adama i Eve i njihovom izlasku iz Raja, Bog im je dao obećanje o dolasku Mesije – Spasitelja – Hrista, koji će da ispravi njihovu grešku. Cijela istorija ljudskog roda, i posebno kontinuirano postojanje bogoizabranog naroda – Jevreja ima cilj u očuvanju sjećanja i ideje o ispunjenju Božjeg obećanja o dolasku Hrista u svijet. Upravo zbog toga, svi starozavjetni zakoni i zabrane imaju jedan jedini cilj, a to je da se Jevreji identitetski i kulturno ne izgube i utope s drugim narodima, nego da ostanu posebni i jedinstveni, te da kao takvi sačuvaju ideju o dolasku Hrista. Zaista, starozavjetni zakon je preko silnih zabrana uspio da sačuva Jevreje od vjerskog i kulturnog utapanja, čak i kad su bili najsiromašnija i najnebitnija manjina u velikim i razvijenim civilizacijama, poput Egipta i Vavilona. Upravo poštovanjem Zakona izabrani narod je sačuvao vjeru da postoji samo jedan Bog, dok su skoro svi drugi narodi na zemlji to zaboravili i pali u politeizam i idolopoklonstvo.

Jedna od mnogobrojnih zabrana (ukupno 613) koje su imali Jevreji jeste i zabrana rada subotom i na određene praznike. Zabrana rada subotom i nekim praznicima bila je veoma stroga i podrazumijevala je čitav niz ograničenja od nemogućnosti pripremanja hrane, paljenja vatre, trgovine, kretanja, rada na polju itd. Ove zabrane Jevreji poštuju i danas budući da još uvijek čekaju Mesiju, te ih dodatno prilagođavaju modernom dobu (zabrana upotrebe lifta, automobila, mobilnog telefona itd) Zabrane su veoma teške, ponekad iz naše perspektive i besmislene, no svakako su bile djelotvorne i ispunile svoj cilj.

S druge strane, hrišćani vjeruju da je ispunjenjem Božjeg obećanja o dolasku Mesije u ličnosti Isusa Hrista prestala potreba za strogim Mojsijevim – jevrejskim zakonom, jer je on time ispunjen, te su zato hrišćani oslobođeni – izuzeti od njega. Jedna od zapovijesti koje su ukinute jeste i zapovijest o zabrani rada, ili obavljanja nekih poslova sedmim danom i praznikom.

Međutim, iako je Zakon dolaskom Hrista ispunjen, te ne postoji nikakva zabrana rada, istine radi, mora da se prizna da je zabranu rada nedjeljom uveo car Konstantin u cijelom svom Carstvu i tu počinje naš problem. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je to bio državni zakon, a ne crkveni, te da je bio povezan s opštim društvenim reformama koje je Konstantin sprovodio. Kad govorimo o tome treba da naglasimo da je i sâm Car od zabrane rada nedjeljom izuzeo ratare, tj. poljoprivrednike budući da njihov posao i dužnosti zavise od vremenskih prilika (kiše, sunca i slično). Nedjelja je u tom smislu shvaćena kao dan obaveznog odmora za radnike i robove, a ne kao zabrana nekog rada, ili zabrana obavljanja nekih poslova. Dakle, pitanje je bilo sindikalno i humanitarno, a ne vjersko i dogmatsko. Ono je kasnije ušlo u crkvene običaje i kulturu, i kao takvo zadržalo se do naših dana.

Ženska religija
Ipak, i pored jasnog nepostojanja bilo kakve teološki opravdane stroge zabrane rada u Pravoslavlju na dane praznika, taj običaj široko je proširen među Srbima. Zanimljivo je da opsesija rigidnog nerada na praznik ne postoji među drugim pravoslavnim narodima Rusima, Grcima, Rumunima itd, ili barem ne u maničnom obliku kao kod Srba, iako ti narodi dosljedno poštuju neradni dan u javnom životu, čak bolje nego Srbi. Opsesija koju pojedini vjernici pokazuju postala je predmet poruge i sprdnje među našim necrkvenim sunarodnjacima. Svakako da ovakav odnos prema praznicima nije bio od samih početaka, a kako se transfer od zdravog odnosa prema prazniku ka maniji desio, i kojim spletom okolnosti, trebalo bi da bude predmet posebnog istraživanja. Razloga je svakako više.

Naime, u vrijeme turske okupacije broj crkava je bio izuzetno mali, a i tamo gdje je i bilo hramova, žene nisu išle u crkvu, osim tokom posta, ili na velike praznike. Paralelno s tim sveštenstvo je bilo generalno neobrazovano. Ljetopis Stake Skenderove koja opisuje život Srba u Sarajevu oko 1850. godine nam kazuje da su mnoge Srpkinje živjele kao i muslimanke, sasvim sklonjene iz javnosti, pa su sveštenici krštenja, vjenčanja i druge obrede obavljali po kućama jer žene nisu išle u crkvu. Staka je jedina od omladine u Sarajevu znala da čita, pa je čitala Apostol u Crkvi, onda kad je ženama bilo dozvoljeno da dođu. Za pretpostaviti je da je takvo stanje bilo jednako u sve tri religije u koje su obitavale u Osmanskom Carstvu, islamu, hrišćanstvu i judaizmu.

U takvim uslovima tokom vijekova, žene su bile isključene iz javnog života, odnosno vjerskog života i obrazovnog sistema, pa su sasvim prirodno i spontano razvile svoj sopstveni i paralelni svijet, koji nije bio toliko konfesionalno podijeljen, kao spoljni – muški svijet. U multietničkim i multikonfesionalnim sredinama kakvo je bilo Osmansko Carstvo, u malim gradovima i mjestima, žene su se kretale i komunicirale preko lavirinta unutrašnjih dvorišta, malih kapija i taraba, te tako su razmjenjivale vijesti, recepte, iskustva, lijekove, savjete, etiku i estetiku u jednom haotičnom šarenilu običaja i vjerovanja, koji bi se mogli nazvati opštim imenom ženska religija.

Neformalna ženska religija se u kontinuitetu formirala i obogaćivala, budući da je brižljivo širena i prenošena s koljena na koljeno, s majke na kćerku, s komšinice na komšinicu itd. Ženska religija nije bila revolt protiv patrijarhlane javne religije, nego njena prirodna i nezlobiva nadopuna, prosta posljedica sistemskog isključivanja žena iz javne muške religije. Ona je imala svoje brojne prednosti, ali i neke mane.

Jedna od mana svakako jeste religijski sinkretizam, odnosno fluidnost u vjerovanjima te skupljanje i primjena vjerskih običaja na osnovu ličnih preferencija. Budući da ženska religija nije izvirala iz Svete Knjige nego iz praktičnog života i potreba, vjerovanja su oblikovana na obrascu posuđivanja svih vjerovanja i običaja koja se dopadnu i preko principa valja se – ne valja se, više kroz intuiciju i manje kroz promišljanje, a svakako ne kroz jasne teološke definicije, objašnjenja i bogoslužbenu praksu koji postoje u. formalnoj, zvaničnoj, ili muškoj religiji.

Kroz tu prizmu možemo da shvatimo zašto su Srpkinje mirne savjesti išle kod hodžâ po zapise, ili po istom principu muslimanke koristile rakiju i svinjsku mast za obloge bolesnoj djeci, te zašto je neko nekad čuo da se ne valja plesti na deveti utorak od Duhova i naravno, današnje pitanje svih teoloških pitanja, zašto se ne može raditi na praznike, nego mora sjediti u kući?

Primjera ovih „vjerskih ekskurzija“ ili privremenih posjeta onim drugima ima čak i u mješovitim pravoslavno-rimokatoličkim sredinama, gdje i danas nije rijetkost da katolici dođu kod srpskog popa da im čita molitve. Zanimljivo je da ovaj vjerski turizam na Balkanu nesmetano traje i danas, ne samo uprkos uključenju žena u društveni i obrazovni sistem, nego i uprkos svim ratovima i stradanjima koje smo međusobom imali na vjerskoj bazi u proteklih nekoliko vijekova.

Posvećenje vremena
Imajući takvo vjekovno iskustvo ženske religije koja nema nikakvih dilema o zabrani rada za praznike, sasvim je jasno da pravilno i autentično hrišćansko učenje o posvećenju vremena za praznike nije imalo nikakve šanse za praktičnu primjenu. Za takav vjerski koncept pravoslavne žene nisu ni mogle da čuju, niti da znaju, a još manje da ga sprovode čak i da su znale.
Bogoslovski gledano, umjesto jevrejske zabrane rada na dan praznika, hrišćani praznik poštuju preko posvećenja vremena. U tom smislu, hrišćanima nije zabranjeno da bilo šta rade nedjeljom, ili praznikom, nego su pozvani da svoje vrijeme u taj dan posvete Bogu, ili Svetom koji se proslavlja. Zato je odgovor na pitanje da li je dozvoljeno raditi nedjeljom – da, jeste!, jer mi nemamo zabranu rada.

Međutim, smisao obilježavanja praznika jeste u odavanju počasti Bogu ili Svetom. Najveća počast koju hrišćanstvo ima jeste služenje Liturgije. Liturgijom, koja ne može da se desi bez prisustva naroda i potvrđivanja sveštenikovih molitvi s amin i drugim molitvenim odgovorima (Gospode pomiluj, podaj Gospode), mi oprisutnjujemo Hrista, odnosno činimo ga realno prisutnim. Na taj način, mi na grobove mučenika i pred svete ikone dovodimo samog Hrista i time mučenicima i svetima dajemo najveći poklon i počast. Upravo zato ikone držimo blizu oltara ili mučenike sahranjujemo u oltaru.

Naše učestvovanje na Liturgiji, kao i odlazak na groblje, ili bilo gdje u goste, traži naše vrijeme, te smo upravo zbog toga pozvani da na praznik odvojimo i posvetimo naše vrijeme. U tom smislu treba da razumijemo koncept posvećenja vremena nasuprot zabrani rada.

Ideja da sjedeći u kući i gledajući televiziju, pri tome ne paleći mašinu za veš, bez da smo posvetili vrijeme – bilo da smo otišli na Liturgiju ili učinili neko drugo bogougodno djelo (posjetili bolesnog, nahranili gladnog, sklonili kamen s puta itd) – potpuno je besmislena. Nažalost, ona je rasprostranjena među mnogim Srbima jer dijelom potiče iz jedne pogrešne vizije i iskustva Boga ili Svetitelja, kao jednog tiranina, koji na nebu sjedi i muči nas glupostima, određujući nam kad šta možemo da jedemo, šta da radimo, koga da volimo i slično. U takvoj slici duhovnog svijeta, to nebesko biće, ljuti inadžija, daleki i nesaznajni Bog, samo čeka da pogriješimo kako bi nas spržio gromom i kaznio najtežim mukama.

Takvu sliku Boga (ili Svetaca) imaju ljudi koji ne znaju ništa o Crkvi, jer Boga ne poštuju, nego ga se boje. Ti nesrećni ljudi nisu čuli radosnu vijest da smo mi dolaskom Hrista i Krštenjem teološkim jezikom rečeno usinovljeni, odnosno da smo postali djeca Božja, ili kako nas Hristos nazva: Vi ste moji prijatelji! Ko ima shvatanje i poznanje Boga kao Oca i Prijatelja, on nema potrebu da ograničava svoje aktivnosti da ne kopa, ne kupa se, ne uključuje mašinu i slično, nego živi i ponaša se slobodno.

Zaključak
Imajući sve gorenavedeno u vidu jasno je da odgovor da li možemo raditi nedjeljom i praznikom, upaliti mašinu, prati kosu i slične stvari, s teološke strane sasvim jasan, ali i da poštovanje praznika u praksi zavisi samo od našeg pojedinačnog shvatanja hrišćanstva i odnosa s Bogom. Oni koji žive redovnim crkvenim životom mirne savjesti rade nedjeljom sve što smatraju potrebnim. Oni pak među nama koji imaju nerazvijen odnos s Bogom i Crkvom, cijelom problemu prilaze nepravoslavno, pod uticajem straha, sujevjerja i tuđih vjerskih koncepcija. Oni se lišavaju Boga kao Oca i Prijatelja, i živeći u strahu naivno misle da se ljuto i srdito Božanstvo može umilostiviti njihovim žrtvama. Gotovo djetinjasto misle da je, na primjer, dozvoljeno koristiti šporet ili gledati televiziju, dok je zabranjeno upotrebljavati neke druge aparate (mašinu, usisavač itd). Njima bih preporučio da ako ćete se već držati starih jevrejskih običaja i prakse, onda ih se treba držati u potpunosti, a ne djelomično. Oni koji drže Mojsijev zakon ne mogu koristiti niti mobilni telefon, niti kompjuter, budite barem doslijedni, neka se vaša vjera ne prikazuje samo na veš mašini.

Ipak, većini hrišćana je jasno da smisao naših praznika nije u tome da pasivno sjedimo u kući i čekamo osvetu ljutog Boga jer smo nešto nedozvoljeno uradili. Naprotiv, svaki praznik nas iznova proaktivno zove na djelovanje, tako što ćemo ga započeti oprisutnjenjem Hrista u Crkvi, pričešćem i susretom s ljudima i Bogom, a potom sve to produžiti među onima koje volimo, činjenjem dobrih djela za nas same i za naše bližnje.

Ako ovako ne shvatimo našu vjeru, ona će nam vremenom postati prosto mučenje.”