Iako je rođen u miru, Mehmed Hasanamidžić (19) stradao je od posljedica rata – protivpješadijske mine, vraćajući koze koje su zalutale u minskom polju. Postavlja se pitanje ko je kriv što 30 godina nakon rata BiH nije bezbjedna zemlja i što poslije tri decenije imamo žrtve od mina?!

Iako smo bez mina trebali biti prije više od pola decenije, rokovi nisu ispunjeni, već produženi. Tako, rok koji je bio postavljen za uklanjanje mina do 2019. godine, pomjeren je za 2025. godinu, a zatim i na 2027. To je ispisano i zvanično u Programu rada Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini za 2026. godinu.

“S obzirom na nemogućnost izvršenja obaveza u zadatkom roku, Bosni i Hercegovini odobren je Zahtjev za produženje roka za implementaciju obaveza po Konvenciji o zabrani proizvodnje, upotrebe, skladištenja i transfera PP mina. Novi rok za ispunjenje obaveza je mart 2027. godine”, navodi se u pomenutom dokumentu.

Za Rusmira Hanića, eksperta za deminiranje i sudionika programa deminiranja nakon rata u BiH, u slučaju stradanja mladića iz Doboja zakazala je i država.

“Država je zakazala na razne načine, ali je najviše zakazala na struci. Pirotehnička struka je struka koja se uči i gdje prevladava iskustvo. Kada imate pregled po civilnim zaštitama, nije važno koji je entitet, reakcije su iste: nema budžeta, nema novca, nema škole, nema struke, nema organizacija da to efikasno rade… Tu nema priče. Čovjek je imao 19 godina, on je stradao u minskom polju i tu je kraj”, rekao je on za “Nezavisne novine”.

Kako je dodao, mladić je bio u označenom minskom polju, ali se postavlja pitanje da li je ušao na mjestu gdje je bila oznaka ili ne.

Na pitanje da li smo mogli očistiti BiH od mina za 30 godina nakon rata, Hanić ističe da je u najmanju ruku bezobrazno pričati o tome tri decenije poslije.

“Ne hvalim Tita, govorim o njemu kao figuri, vodio je rat na cijelom ratištu Jugoslavije, zamislite koliko je tu bilo mina, granata, ubojnih sredstava, i to je sve očišćeno za par godina. Dovelo je do sigurnosti stanovništva od Makedonije do Slovenije, naravno bilo je stradalih, ali je taj sistem u odnosu na ovaj sistem bio efikasniji bar 10 puta”, navodi on.

Kako dodaje, još prije 20 godina je rekao da će deminiranje, po načinu kako se deminira, trajati 100 godina.

Na pitanje da li smo mogli u godinama iza nas uraditi bolje, Davor Kolenda, analitičar protivminskih aktivnosti, odgovorio je pitanjem.

“Za 30 godina, šta vi mislite?”, rekao je on.

Prema njegovim riječima, sam način institucionalnog organizovanja ove oblasti nije kako treba. Kolenda tvrdi i da je 2019. godine urađena nova procjena o brojnosti mina u BiH, kada je taj broj znatno porastao.

“U tom trenutku je bilo manje od 80.000 mina, a nakon te nove procjene pojavilo se 180.000 mina. Mi godišnje pronalazimo 2.000 mina, pa podijelite 180.000 sa 2.000. Znate li koliko je to godina – 90. Ovim tempom, kada bi i bilo 180.000 mina, a ja kažem da nije ni upola, mi bismo deminirali 90 godina. A ako je i ovih mojih pola, to je opet 45 godina”, objašnjava on za “Nezavisne novine”.

On kaže da u BiH i nema toliko poginulih koliko mina postoji.

“Ne možete reći da je kriva država. Kriva je država zbog socijalnog stanja, pa je taj momak morao ići po svoje koze u minsko polje. Tu je krivica država. Tuga da je mladić od 19 godina stradao radi socijalnog stanja u državi”, kaže on.

Osim vijesti o stradanju, među ljudima su odjeknule i potresne riječi majke poginulog Mehmeda.

“On mi je bio sve. Radio je, vrijedan bio. Borili smo se zajedno za koru hljeba. Otišao je gore da čuva koze koje često odlutaju u minska polja. Pokušao je da ih vrati. I tu je nešto puklo. Kažu, nema više tvog Mehe. Nisu ga iznijeli. Raznijelo ga svega. Ništa od njega. Da je barem invalid ostao da ga gledam”, potresne su riječi Feride Hasanamidžić.

Za Slobodana Blagovčanina iz Omladinskog resursnog centra Tuzla nema veće tragedije od toga da dijete plati cijenu rata koji je završio prije trideset godina.

“One leže u zemlji i čekaju. Ne prave razliku između vojnika i djeteta, između prošlosti i budućnosti, između nas i njihovih. Svaka od njih je podsjetnik da rat nikada zaista ne prestaje onog dana kada potpišemo mir. On nastavlja da ubija, da sakati, da uništava živote onih koji nemaju nikakve veze sa sukobima koji su vođeni. Rat nikada ne ubija samo svoje savremenike. On ubija i decenijama poslije, nevinu djecu, unuke i praunuke onih koji su ga vodili. On ubija vjeru da smo naučili lekciju”, napisao je Blagovčanin na svom Facebook profilu.

Kako je dodao, njegova smrt je poruka da je odgovornost društva da ukloni svaku minu.

Inače, prema podacima koje je ranije objavio Centar za uklanjanje mina u BiH u Planu deminiranja u BiH za 2025. godinu, sumnjiva opasna površina na mine u Bosni i Hercegovini iznosi 822,87 km2, što predstavlja 1,60 odsto u odnosu na ukupnu površinu Bosne i Hercegovine.

“U oko 110 ugroženih opština, odnosno 1.261 ugroženoj zajednici, pod direktnom ugroženosti od mina živi 93.071 stanovnik Bosne i Hercegovine”, navodi se u Planu deminiranja u BiH za 2025. godinu.

Prema programu rada, za 2025. godinu planirana površina za vraćanje iznosi 75 kilometara kvadratnih.

Isto toliko je planirano da se vrati i u 2026. godini.

“U planu je da se stanovništvu na sigurno korištenje vrati površina od 75 km2. Planirano vraćanje površina od 75 km2 obuhvata planiranu otkazanu površinu od 60 km2 , planiranu redukovanu površinu od 8,50 km2 , tehničko izviđanje od 5,00 i planiranu aktivnost čišćenja od 1,50 km2 . Aktivnosti netehničkog izviđanja od 70,50 km2 obuhvataju netehničko izviđanje minski sumnjivih područja od 67 km2 i izviđanje i reizviđanje pojedinačnih projekata od 3,50 km2”, navodi se u Programu rada Centra za uklanjanje mina u BiH za 2026. godinu.