Connect with us

Svijet

SKORO SVE JE BILO DOGOVORENO: Objavljeni detalji nacrta mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine

Njemački medij “Die Welt” ekskluzivno je objavio detaljan opis nacrta mirovnog sporazuma za okončanje sukoba između Ukrajine i Rusije na temelju Istanbulskog sporazuma, koji je trebao biti potpisan u proljeće 2022. godine, ali se do danas to nije ostvarilo.

Glavne tačke dokumenta

Vezano za spomenuti dokument stoji da su se obje zaraćene strane dogovorile o njemu do 15. aprila 2022. godine. Odnosno, pregovori su nastavljeni nakon što se saznalo za masakre u Buči. Prema “Die Weltu”, gotovo sve tačke su dogovorene, osim njih nekoliko o kojima su “trebali lično razgovarati Vladimir Putin i Vladimir Zelenski na sastanku, ali to se nikada nije dogodilo.”

Konkretno, prema članu 1. nacrta ugovora,Ukrajina se obavezala održati “trajnu neutralnost”. Tako bi Kijev odbio bilo kakvo članstvo u vojnom savezu. Uključujući i NATO. Ukrajina se takođe složila da nikada neće “primiti, proizvoditi ili nabaviti” nuklearno oružje, da neće dopustiti stranim jedinicama da uđu u zemlju i da neće dati svoju vojnu infrastrukturu, uključujući aerodrome i morske luke, drugoj državi na korištenje, prenosi Index.

Osim toga, Kijev se suzdržao od održavanja vojnih vježbi sa stranim učestvovanjem i od učešća u bilo kakvim vojnim sukobima. Prema članu 3. dokumenta, ništa direktno nije spriječilo Kijev da postane član EU.

Pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a

Zauzvrat je Rusija obećala da više neće napadati Ukrajinu. Kako bi Kijev bio siguran u to, Moskva se složila da pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a – SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i sama Rusija – može dati Ukrajini opsežne sigurnosne garancije. U članu 5. nacrta ugovora, Kijev i Moskva dogovorili su mehanizam koji podsjeća na pružanje pomoći NATO-a.

U slučaju “oružanog napada na Ukrajinu”, države garanti obavezuju se podržati Kijev u njegovom pravu na samoodbranu, sadržanom u Povelji UN-a. Ova bi se pomoć mogla provesti “zajedničkim djelovanjem” svih ili pojedinačnih ovlasti onih koji garantuju. Prema članu 15., ovaj bi ugovor morala ratifikovati svaka država potpisnica kako bi se osigurala obavezujuća snaga prema međunarodnom pravu.

Znači, sigurnosna garancija na stolu u proljeće 2022. godine zahtjevala bi odobrenje SAD-a, Kine, Velike Britanije i Francuske. Rusija je htjela uključiti i Bjelorusiju, a Kijev Tursku.

Ruski Krim i nejasna pozicija Donbasa

No, prvi cilj pregovarača u Istanbulu bio je stvoriti zajedničko razumijevanje načela mirovnih sporazuma između Kijeva i Moskve kako bi se tekst koristio kao temelj za multilateralne pregovore.

To je očito učinjeno na zahtjev Ukrajine kako bi se pokazalo da je Rusija voljna koristiti odbrambeni mehanizam u stilu NATO-a.

Nakon pregovora u Istanbulu, delegacije obje zemlje raspravljale su o nacrtu sporazuma od 15. aprila na pregovorima koji su održani online. Član 8. navodi da su Krim i luka Sevastopolj isključeni iz sigurnosnih garancija. Time bi Kijev zapravo dao Rusiji kontrolu nad poluostrvom, što bi ustvari samo zakonski potvrdilo realno stanje na terenu.

Dokument ostaje nejasan u tome koji bi dio istočne Ukrajine trebao biti isključen iz garancije zaštite država koje garantuju i, skladno tome, ostati pod kontrolom Rusije. Ali Istanbulsko saopštenje pokazuje da je Kijev pristao isključiti dijelove Donjecke i Luhanske oblasti koje je Rusija već kontrolisala prije početka sukoba.

Tokom pregovora Rusija je jasno dala do znanja da se spremna povući iz Ukrajine, ali ne i iz Krima i onog dijela Donbasa koji bi trebao biti izuzet iz sigurnosnih garancija. Odnosno, Rusija je morala povući trupe, prema svemu sudeći, na liniju prije 24. februara 2022. godine.

Pregovori o sigurnosnim i vojnim snagama

Čelnici država trebali bi direktno razgovarati o detaljima povlačenja vojske. Dva ukrajinska pregovarača nezavisno su to potvrdila za “Die Welt”. S druge strane, postojale su tačke razmimoilaženja: Rusija je zahtjevala da u slučaju napada sve države garanti pristanu aktivirati mehanizam pomoći. To bi Moskvi dalo pravo veta na korištenje odbrambenog mehanizma.

Osim toga, Moskva je odbacila zahtjev Ukrajine da države garanti mogu uspostaviti zonu zabrane leta iznad Ukrajine u slučaju napada. Ostalo je neriješeno i pitanje buduće veličine ukrajinske vojske. Kijev je djelimično odgovorio na ruske zahtjeve za demilitarizacijom. Prema aneksu 1., Moskva je zahtjevala da Kijev smanji svoju vojsku na 85 hiljada vojnika. Ukrajina je ponudila kontingent od 250.000 vojnika.

Različita su mišljenja i oko količine vojne opreme. Rusija je tražila da se broj tenkova smanji na 342, dok je Kijev htio da ostane na 800. Ukrajina je htjela smanjiti broj oklopnih vozila na 2400, dok je Rusija tražila da ih ostane 1029. Razlika je bila velika i kada su u pitanju artiljerijski sistemi. Moskva je planirala 519, Kijev – 1900. Kijev je htio zadržati 600 višecijevnih raketnih sistema dometa do 280 kilometara, prema planu Rusije trebalo ih je biti 96 s maksimalnim dometom 40 kilometara.

Na zahtjev Rusije broj minobacača trebao bi se smanjiti na 147, a protivtenkovskih projektila na 333, na zahtjev Kijeva na 1080, odnosno 2000. Osim toga, trebalo je smanjiti ukrajinsko ratno vazduhoplovstvo. Moskva je tražila da ostavi 102 borbena lovca i 35 helikoptera, Kijev je insistirao na 160 aviona i 144 helikoptera. Prema ruskom prijedlogu, ukrajinskoj mornarici trebala su ostati dva ratna broda, prema ukrajinskom – osam.

Politička pitanja

Takođe, osim o vojnim, pregovaralo se i o političkim pitanjima. Ukrajina nije pristala na dio zahtjeva Ruske Federacije – da ruski postane drugi službeni jezik u Ukrajini, da se ukinu međusobne sankcije i povuku tužbe pred međunarodnim sudovima te da se zakonski zabrane “fašizam, nacizam i agresivni nacionalizam”. Nije jasno što bi taj zakonski “paket” tačno uključivao, ali za pretpostaviti je da bi se ukrajinska država trebala na neki način suočiti s nekim “kontroverznim” simbolima i ličnostima iz nedavne istorije.

Ali čak i uzimajući u obzir činjenicu da su neke tačke ostale kontroverzne, nacrt sporazuma pokazuje koliko su strane blizu mogućeg mirovnog sporazuma u aprila 2022. godine, napominje se u članku. Preostale nesuglasice Putin i Zelenski trebali su riješiti u ličnom razgovoru.

“Čak i nakon više od dvije godine rata, dogovor se u retrospektivi još uvijek čini kao dobar posao. Bio je to najbolji dogovor koji smo mogli sklopiti”, rekao je član tadašnjeg ukrajinskog pregovaračkog izaslanstva za “Die Welt”.

Daleko od pregovora

Ukrajina je već nekoliko mjeseci u defanzivi i trpi velike gubitke. Gledajući unazad, Ukrajina je u to vrijeme bila u nešto jačoj pregovaračkoj poziciji nego što je sada. Iako je ruska vojska bila pred Kijevom, jasno je bilo da ga neće zauzeti. Takođe, bitka za Donbas je tada tek krenula, a gradovi poput Mariopolja, Lisičanska i Sjeverodonjecka su još uvijek bili pod ukrajinskom kontrolom.

Članak 18. nacrta ugovora pokazuje da su pregovarači u to vrijeme pretpostavili da će Zelenski i Putin potpisati dokument u aprilu 2022. godine. Naznaku zašto se Putin i Zelenski nikada nisu sreli na očekivanom završnom mirovnom samitu dao je David Arahamija u televizijskom intervjuu u novembru 2023. godine.

Tada je rekao da je tadašnji britanski premijer Boris Džonson došao u Kijev 9. aprila i rekao da London neće potpisati “ništa” s Putinom – i da Ukrajina treba nastaviti borbu. U tom intervjuu Arahamija je potvrdio prethodne glasine o uplitanju britanskog premijera.

Sam Džonson je kasnije odbacio ovu tvrdnju. Međutim, kako je spomenuto, postoji razlog za sumnju da je prijedlog da se Ukrajini daju sigurnosne garancije u dogovoru s Rusijom već u ovoj fazi propao.

Related Topics:

Svijet

DA LI NJEMAČKA NAPUŠTA EU I ŠENGEN? Analitičar o tajnim arhitektama iza scene i o tome šta AfD sprema Evropi i Rusiji

Nakon ubjedljive pobjede AfD-a u Saksoniji-Anhaltu sa osvojenih 44,5 odsto glasova i najava Alis Vajdel o izlasku iz evrozone i Šengena, za beogradski MONDO je govorio dr Neven Cvetićanin.

Krajnje desničarska Alternativa za Nemačku (AfD) ostvarila je ubjedljivu pobjedu na pokrajinskim izborima u Saksoniji-Anhaltu sa osvojenih 44,5 odsto glasova, čime je dovela zemlju na prag istorijskog presedana – da prvi put od Drugog svjetskog rata jedna desničarsko-populistička stranka preuzme vlast u nekoj njemačkoj pokrajini.

Ovaj izborni zemljotres dogodio se u trenutku kada AfD bilježi rekordan rast i na saveznom nivou. Predvođena lokalnim nosiocem liste Ulrihom Zigmundom, ali i nacionalnom liderkom Alis Vajdel, stranka je iza sebe ubjedljivo ostavila dosad vladajuće konzervativce (CDU) predvođene Svenom Šulceom, koji su pretrpjeli težak poraz osvojivši tek 18,5 odsto glasova.

Nakon istorijskog uspjeha, Alis Vajdel je otvoreno najavila radikalne rezove: oštar obračun sa aktuelnom vlašću u Berlinu, masovne deportacije, ali i scenarije koji potresaju same temelje Evropske unije – potencijalni izlazak Njemačke iz evrozone i Šengenskog prostora.

Povodom ovog političkog potresa situaciju je analizirao dr Neven Cvetićanin, naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka i predsjednik Foruma za strateške studije. On ističe da uspon AfD-a ne treba posmatrati kao iznenadnu revoluciju, već kao logičnu evoluciju unutar demokratskog i institucionalnog sistema, gdje tradicionalna podjela na ljevicu i desnicu ustupa mjesto sukobu između liberalnog centra i populističkih alternativa.

“Nema više podjele na ljevicu i desnicu, to sam predvidio još prije 18 godina”

Komentarišući rezultat izbora u Saksoniji-Anhaltu i reakcije iz Berlina, dr Cvetićanin naglašava da se procesi za sada odvijaju strogo unutar okvira demokratije.

“Možda je ‘zaokret‘ preteška riječ, jer u usponu AfD-a, kao i ostalih populističkih stranaka, zapravo vidimo jednu logičnu evoluciju. Ono što treba reći jeste da je AfD ostvario ovakav rezultat na institucionalan način – dakle, unutar institucionalnog sistema Njemačke. Zato su i kancelar Merc i dosadašnji pokrajinski premijer Saksonije-Anhalt Sven Šulce (CDU) poručili da je ovo demokratija i da treba shvatiti poruku koju su građani poslali političkim partijama i eliti”, istakao je Cvetićanin.

Naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka se u svojoj analizi osvrće i na terminologiju kojom se opisuje AfD, podsjećajući na svoja ranija naučna predviđanja.

“Takođe, treba da budemo oprezni kada AfD nazivamo krajnjom desnicom, zato što je podjela na ljevicu i desnicu odavno prevaziđena. Pre tačno 18 godina, 2008. godine, objavio sam knjigu ‘Epoha s one strane levice i desnice‘ na 700 strana, u kojoj sam obradio čitavu istoriju levice, desnice i centra i predvideo da će se glavna podela ubuduće vršiti na centar (levi i desni) s jedne strane i na drugoj strani na populističke alternative (opet leve i desne). To je s jedne strane upravo ova velika koalicija u Nemačkoj socijaldemokrata i demohrišćana, dok na drugoj strani imamo populiste, odnosno alternativne opcije i leve i desne, pa se i ova partija upravo zove ‘Alternativa za Nemačku'”, rekao je on i dodao:

“Reč je o jednoj alternativnoj opciji i tu imamo leve i desne populiste koji su zajendo protiv ovoga mejnstrima, protiv ovog centra, gde su levi i desni centar. Čak postoje nagađanja i mogućnost da partija Sare Vagenkneht da većinu AfD-u u Saksoniji-Anhaltu, što bi bila potvrda teze da takozvani levi populisti daju podršku desnim populistima. Tu se briše granica između levice i desnice, gde na jednoj strani imamo populiste, a na drugoj strani taj mejnstrim, liberalni centar. U knjizi od pre 18 godina predvideo sam ovakav razvoj događaja i evo, sada je on potpuno dobio i vidljivost i zamah”, rekao je Cvetićanin za MONDO.

Rasterećenje od imperijalnog prenaprezanja i povratak De Golovim i Bizmarkovim idejama

Na pitanje o najavama Alis Vajdel o napuštanju evrozone i Šengena, zatvaranju granica, kao i o tome šta bi takav potez značio za budućnost EU, predsjednik Foruma za strateške studije objašnjava da iza radikalnih poruka stoji dublji geopolitički proces.

“To je prije svega poruka biračima koji su se zamorili od ovih mejnstrim politika liberalnog centra, lijevog i desnog – ne samo u Njemačkoj, nego širom Evrope. Očigledno je da je AfD procijenio da treba da ide sa tako radikalnom retorikom, iza koje, međutim, stoji konkretna računica i realnost. Idu sa tezom da je EU sve veće opterećenje za Njemačku, kao što Tramp ide sa tezom da je NATO sve veće opterećenje za Ameriku”, naglasio je Cvetićanin  i dodao:

“Zapravo, mi sada gledamo reformatiranje velikih sila i velikih nacija koje žele da se rasterete ‘imperijalnog prenaprezanja’, kako je to nazvao čuveni britanski istoričar Pol Kenedi, da bi se naprosto mogle posvetiti sopstvenom stanovništvu, građanima i određenim reformama. To jeste poruka koju bi birači voljeli da čuju, zamoreni i pomalo umorni od mejnstrim politika. Međutim, to ne znači da AfD ili druge populističke partije, ukoliko budu jačale, ne bi zaista preispitale institucionalno ustrojstvo EU na ovaj evolutivni način kako to rade sada”, naglasio je Cvetićanin za MONDO.

Govoreći o geopolitičkim posledicama jačanja desnice, dr Neven Cvetićanin naglašava da potencijalni zaokret u politici Njemačke ne predstavlja nagli šok, već postupno vraćanje na klasične evropske doktrine balansiranja i nacionalnog suvereniteta.

“Opet ponavljam, kada je riječ o AfD-u i drugim populističkim partijama u Evropi – Reformske partije u Britaniji, Nacionalnog okupljanja u Francuskoj i partije Voks u Španiji – sve se to odvija unutar institucionalnog sistema i tih država i same EU. To su institucionalne, demokratske metode putem izbora, gdje se te države podešavaju prema volji građana, čemu izbori i služe. Ovo je tranzicija, nije revolucija”, ističe i nastavlja:

“Ovo je evolucija od sadašnje liberalne Evrope ka ‘Evropi nacija’ o kojoj je nekada govorio čuveni francuski državnik Šarl de Gol. Strateški posmatrano, ovo je ono o čemu je govorio De Gol kada je bio predsjednik ili, ako hoćete još ranije, vraćanje na bizmarkovsku politiku u Njemačkoj. AfD se u potpunosti vraća na politiku Ota fon Bizmarka, koji je ujedinio Njemačku i shvatio da, kako bi to izvršio, mora da ima relativno stabilne odnose sa Rusijom – što je opet jedna od ključnih tačaka AfD-a.”

“Riječ je o vraćanju na klasičnu evropsku politiku jednom institucionalnom, evolucionom metodom. Dobro je što se ovo odvija ovako, bez velikih šokova i po Njemačku i po EU – ovo je proces koji za sada teče logično i mirno”, istakao je naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka i predsjednik Foruma za strateške studije.

Mogući zaokret u odnosima sa Rusijom i nova bezbjednosna arhitektura

O tome da li eventualni dolazak AfD-a u vlast nosi prekretnicu u odnosima prema ratu u Ukrajini, Rusiji i bezbjednosti Evrope koja je ovim uzdrmana, sagovornik MONDA smiruje strasti i ukazuje na kompleksnost samih državnih aparata.

“Mislim da je ‘uzdrmana’ preteška riječ, jer smatram da se radi o jednoj logičnoj evoluciji unutar institucionalnog poretka evropskih država, poput Njemačke i drugih, kao i unutar samog poretka EU. Što se tiče odnosa prema Rusiji, ovo je upravo povratak na tu staru politiku koju je krajem 19. vijeka zastupao ‘gvozdeni kancelar’ Oto fon Bizmark, koji je uspio tom politikom da ujedini Njemačku. Ali, to je i politika koju je zastupao Šarl de Gol krajem pedesetih i šezdesetih godina, dok je bio predsjednik – da se sa Rusijom mora pronaći modus vivendi, odnosno modus koegzistencije. Možda je pretjerano reći da bi Njemačka sada potrčala u neka savezništva sa Rusijom, jer je AfD samo jedna među partijama, a tu postoje i druge njemačke stranke sa svojim programima i vizijama”, istakao je on i dodao:

“Ali ovo jeste jedan evolutivni pomak ka novoj evropskoj bezbjednosnoj arhitekturi, na tragu tih velikih državnika – Bizmarka i De Gola. Treba da vidimo koje će biti konkretne ličnosti na funkciji, jer to možda ne budu ove koje su trenutno na sceni. Trenutne ličnosti služe za dobijanje glasova i, po ovome što AfD postiže, to rade uspješno. Međutim, tu postoje arhitekte iza scene. Nijedna država nije samo jedna partija, već državni mehanizam u kom postoje strateške institucije i planeri. Dakle, riječ je o institucionalnoj evoluciji ka transformaciji i same EU i vodećih država unutar nje, u ovom slučaju Njemačke. Ne treba očekivati radikalne promjene preko noći, jer su ovo procesi koji traju i teku svojim prirodnim tokom”, zaključio je dr Neven Cvetićanin.

 

Nastavi čitati

Svijet

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 25 GODINA DOGODIO SE 11. SEPTEMBAR: Napad koji je promijenio svijet

Na današnji dan 2001. godine SAD su pogodili teroristički napadi u kojima je poginulo gotovo 3.000 ljudi. Ovo je priča o 11. septembru.

Na današnji dan 2001. godine izvršeni su teroristički napadi na Sjedinjene Države u kojima je ubijeno oko 3.000 ljudi, dok je više od 25.000 povrijeđeno.

Teroristički napad na kule Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku i na zgradu Pentagona u Vašingtonu, prema zvaničnim izvještajima, izveli su pripadnici “Al kaide” otetim putničkim avionima.

Devetnaest pripadnika “Al kaide” upali su u kabine četiri putnička aviona i, služeći se noževima za hartiju kao oružjem, preuzeli kontrolu.

Avion “Amerikan erlajnza” uletio je u sjeverni toranj Svjetskog trgovinskog centra na donjem Menhetnu, a dvadesetak minuta kasnije avion “Junajted erlajnza” udario je u južnu kulu.

Obje kule bliznakinje sa po 110 spratova srušile su se za manje od dva časa, što je dovelo i do znatnog oštećenja okolnih zgrada.

Treći avion otet iznad Ohaja pao je na zapadnu stranu Pentagona i izazvao urušavanje zgrade.

Četvrti avion letio je u pravcu Vašingtona, ali se srušio u polje u Pensilvaniji, nakon što su putnici ušli u kabinu i borili se sa otmičarima za kontrolu.

U Svjetskom trgovinskom centru i okolini poginule su 2.753 osobe, u Pentagonu 184, a u Pensilvaniji 40.

Nakon ovih napada, SAD su zvanično pokrenule rat protiv terorizma i pritisak na Avganistan radi svrgavanja talibana koji su odbili zahtjev Vašingtona da protjeraju vođu “Al kaide” Osamu bin Ladena.

Bin Laden je odgovornost za napad 11. septembra preuzeo 2004. godine, a kao motiv je naveo podršku Izraelu i prisustvo američke vojske u Iraku i Saudijskoj Arabiji.

Sedam godina kasnije Bin Laden je ubijen u Pakistanu u raciji koju su sprovele američke snage.

Teroristički napad 11. septembra 2001. godine jedan je od događaja koji su obilježili početak 21. vijeka, u smislu opštih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u SAD i ostatku svijeta.

Na mjestu na kojem su se nalazile kule bliznakinje u Njujorku podignuto je spomen-obilježje žrtvama, a izgrađene su i nove zgrade Svjetskog trgovinskog centra.

Nastavi čitati

Svijet

Tramp otkrio detalje razgovora s Putinom: ŽELI KRAJ RATA

Američki predsjednik Donald Tramp izjavio je da je početkom sedmice obavio „odličan“ telefonski razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, istakavši da ruski lider želi postići dogovor o okončanju rata u Ukrajini.

“On želi da postigne dogovor, a ako i Volodimir Zelenski želi da postigne dogovor, to bi bilo veoma dobro”, rekao je Tramp novinarima prije odlaska na nacionalnu konvenciju Republikanske stranke u Dalasu.

Prema navodima agencije Rojters, razgovor Trampa i Putina uslijedio je nakon diplomatske misije američkog specijalnog izaslanika Stiva Vitkofa i Trampovog zeta Džareda Kušnera, koji su prethodno boravili u Moskvi i Kijevu razgovarajući o mogućim prijedlozima za završetak rata.

U mirovne napore uključio se i direktor CIA-e Džon Retklif, koji se prošlog mjeseca sastao s ruskim obavještajnim zvaničnicima u Moskvi kako bi ih podstakao na pronalaženje rješenja za sukob.

Govoreći o preprekama za postizanje mira, Tramp je ocijenio da problem predstavlja duboko nepovjerenje između dvojice lidera.

“Zastoj izazivaju dvojica ljudi koji se međusobno mrze”, rekao je Tramp, aludirajući na Putina i Zelenskog, te dodao da upravo to vidi kao najveću prepreku za postizanje dogovora.

Nastavi čitati

Aktuelno