U boji razvučenoj na platnu, u potezima kista i olovke Ognjena Tepavčevića, profesora i slikara iz Gradiške, zapretene su slike rata i traume koju nosi iz djetinjstva, kada je u sarajevskom naselju Briješće, 1992. godine, poginuo njegov otac Milorad (porijeklom iz Foče), a on, tada desetogodišnjak, sa majkom Ljiljanom i jednogodišnjom sestrom Andreom stigao u Gradišku, kod bake.

Tri godine živio je u gradu na Savi, gdje je pohađao osnovnu školu. A onda su, u maju 1995. godine, ponovo počele odjekivati granate, rat se sručio i na ovaj grad, a kolone izbjeglica iz Zapadne Slavonije, masovno pristizale noseći svoju nesreću. Ognjenova majka, rođena u Gradišci, odlučila je da sa sinom i kćerkom potraži drugu, bezbjedniju sredinu, podalje od Gradiške.

“Nosili smo i traumu iz Sarajeva. Plašili smo se i grmljavine.

Rat nas je duboko unesrećio, a mi smo htjeli da od svega odemo što dalje”, ispričao nam je Ognjen, profesor u gradiškoj Gimnaziji i Srednjoj stručnoj i tehničkoj školi, slikar posebnog senzibiliteta.

Nova adresa, te 1995. godine, bila je Niška Banja, a godinu kasnije Niš. U tom gradu Ognjen je tražio svoj svijet i životne puteve. Vjerovao je da je bogoslovija njegova sudbina, čak je od patrijarha Pavla dobio blagoslov. Taj susret sa velikim pravoslavnim svetiteljem na Ognjena je ostavio snažan utisak. Ipak, slikarski zov bio je jači. Talenat je, kaže, naslijedio od oca Milorada, a slikarstvo ga je sve snažnije obuzimalo.

U Nišu je upisao Umetničku školu, a potom i Akademiju slikarstva. Za njega je to bilo ostvarenje davnašnje želje. Zato je, nakon sticanja diplome akademskog slikara, otišao u Beograd, da u najvećem gradu Srbije iskaže talenat i ostvari slikarske snove. Tri godine je bio u Beogradu, tražio svoju srećnu zvijezdu, ali je nije našao.

“Radio sam različite poslove da bih obezbijedio novac za život. Za slikarstvo nisam imao dovoljno vremena ni mogućnosti”, priča Ognjen o svojim umjetničkim izazovima koji su ga vodili kroz život. Poslije Beograda vratio se u Niš, sa svega pet slika. Ispostaviće se da je upravo ovih pet slika, potrebnih za prijemni ispit, otvorilo put magistarskom studiju u gradu na Nišavi.

“Tek poslije završetka magistarskog studija dobio sam novu energiju i počeo da stvaram, da slikam. Činilo mi se da je reljefno slikarstvo moj realan izbor. Tome sam se posvetio. Osjećao sam i vajara u sebi. Volio sam, osim slikanja, da oblikujem figure”, priča Tepavčević o životnoj epohi koja je obilježila njegove umjetničke početke.

Nakon magistarskog studija zaposlio se u Galeriji savremene likovne umjetnosti u Nišu. Radio je i slikao.

Činilo mu se da je, napokon, svim svojim bićem zakoračio u umjetnost koja ga duhovno ispunjava.

“Moja tematika bilo je stradanje, kao neodvojiv lični doživljaj koji nosim u sebi kao traumu iz djetinjstva. Teret rata, tog najvećeg ljudskog zla, stalno me pratio. Nisam mogao slikati cvijeće kada ne osjećam njegov miris. Moj osjećaj su barut, granate, razrušene kuće, obogaljene ličnosti.”

U stalnom traganju za slikarskom formom, za ambijentom slikarske inspiracije, Ognjen Tepavčević, kojeg je rat, koju godinu kasnije od dolaska u Niš, ponovo zadesio, odlučio je da se vrati u Gradišku.

Ovdje je nastavio da slika i izlaže. Zapažene su njegove izložbe u Kulturnom centru, Zavičajnom muzeju, Banskom dvoru u Banjaluci…

Otvorio je atelje, malu školu slikanja koja je okupljala veliki broj talentovanih mališana. Mašta i kreativnost predstavljali su jedinstven pravac i smisao. To ga je ohrabrilo, dalo mu novu snagu da se intenzivnije posveti slikarstvu, da istražuje i usvaja nove pravce.

“I današnje teme mojih slika su stradanje, ali ne fizičko, nego je to duhovno stradanje svih nas na ovim prostorima. Moja umjetnost, moje slike, nisu moja inspiracija nego moj teg teškog vremena.”

Likovi u Ognjenovim djelima često su i komične osobe, ljudi sa margine, ali i oni koji zauzimaju medijsku pažnju savremenog doba. To je, takozvano, žutilo koje nas je obuzelo, smatra Tepavčević. On je svoj svijet, prije sedam godina, pronašao u selu Donja Jurkovica u Potkozarju, dvadesetak kilometara od Gradiške, gdje živi sa suprugom i kćerkom. To je njegov bijeg od sumorne stvarnosti, kaže ovaj svestrani umjetnik i pedagog.

“To nije moja inspiracija, nego mir, bijeg od sveopšteg nemira. Ljubav prema prirodi”, objašnjava slikar Tepavčević privrženost prirodi i selu koje je odabrao za život.

“Nakon radnog dana u Gradišci, putujem kući. U Jurkovicu. Tamo je moja kuća, moja oaza mira i spokoja. Tu je moje porodično gnijezdo, koje sam sagradio zajedno sa suprugom. U potkozarskom selu, u prirodi, na zdravom vazduhu, među stablima, mirisnom travom i cvijećem, okružen pticama i drugim životinjama, naše dijete zdravo odrasta”, zaključuje Ognjen.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan”
Mnogi pitaju, priča nam Ognjen Tepavčević, učesnik nedavne kolonije “Dr Borislav Šokčević”, da li se može živjeti od umjetnosti, od slikarstva.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan. Ipak, svi mi, nekako, živimo. Umjetnik ne bi mogao stvarati u idealnim uslovima. Iz iskustva znam, kada umjetniku, u materijalnom ili duhovnom smislu, ništa ne fali, kada mu je sve po mjeri, on ništa ozbiljno, dostojno poštovanja, i ne radi. Mi smo idealan prostor za stvaranje, slikanje, za muzičku, vizuelnu umjetnost, za pisanje…”

Umjetnici često žrtva sredine
Ognjen Tepavčević smatra da u BiH postoji veliki broj mladih slikarskih talenata.

“U svakom većem gradu imamo fakultet umjetnosti i veliki broj talenata koji se školuju. To je dobro. Problem je u odustajanju, nakon završenih škola i akademija. Umjetnici su često žrtva sredine u kojoj žive, u pokušajima da se dokažu, kao ja, nekada, u Beogradu.”