Evo zašto ljudski ostaci nikad nisu nađeni kod olupine Titanika

Na današnji dan 15. aprila 1912. godine potonuo je čuveni brod Titanik. Bio je najveći brod na svijetu, a potonuo je nakon što je udario u ledeni brijeg u Atlantskom okeanu. Tragedija se dogodila na prvom putovanju od Sautemptona do Njujorka, pri čemu je od 2.200 putnika i posade na brodu, poginulo više od 1.500.

Čuvena olupina broda leži 3.800 m na dnu Atlantika, na oko 600 km od obale Njufaundlenda, Kanada. Brod je opsežno istražen otkako je olupina otkrivena 1985. godine, a mnogi se pitaju zašto Titanik nikada nije izvađen iz okeana, šta se dogodilo sa tijelima putnika koji su ostali na površini Atlantika i kako to da u olupini Titanika nikada nisu pronađeni ljudski ostaci?

Tijela vadili, pa ih vraćali u more
Statistički, najviše mrvtih bilo je među članovima posade – oko 700. Putnici treće klase, uglavnom sastavljene od imigranata koji su putovali da započnu nove živote u Americi, drugi su na crnoj listi – samo 174 od otprilike 710 putnika je preživjelo.

Najveći broj tijela onih koji su nakon potonuća ostali da plutaju na površini ledene vode tu je pronašao svoj kraj. Posade drugih brodova, među kojima je bio i kablovski brod Makaj-Benet, kao i posade malih ribarskih čamaca, pronalazile su ih i nedjeljama nakon tragedije. Tokom nekoliko sedmica, posada tog i drugih brodova pronašla je ukupno 306 tijela.

Ali, posada broda Mekej-Benet, plaćena dvostruko za ovaj jezivi zadatak, dobila je naređenje – Tijela putnika iz prve klase će biti balsamovana i stavljena u kovčege, iz druge klase “samo” umotana u platna, dok su tijela siromašne treće klase i posade otežana tegovima i – bačena u more.

Tijela bogataša koja su pronađena unijeta su na brodove za izvlačenje i podvrgnuta identifikaciji i preliminarnom procesu balsamovanja. Uloženi su napori da se pokojnici identifikuju putem ličnih stvari, fizičkih opisa i bilo koje dostupne dokumentacije. Ali zbog ograničenosti prostora, resursa i uznapredovalog stanja raspadanja nekih tijela, donijeta je odluka da se većina izvučenih žrtava sahrani u moru. Tijela su stavljena u platnene vreće ili kovčege i spuštena u okean.

Neka tijela su vraćena porodicama kako bi mogle da ih sahrane. Među njima su bili putnici koji su ili mogli da budu identifikovani ili čiji su rođaci napravili posebne aranžmane za povratak njihovih najmilijih. Tijela su transportovana na svoja odredišta raznim sredstvima, uključujući vozove i mrtvačka kola.

Važno je napomenuti da su se napori za oporavak suočili sa izazovima zbog velikog broja žrtava i teških uslova na mjestu potonuća. Mnogi faktori, kao što su vrijeme proteklo od potonuća, dubina vode i uticaj morske flore i faune, doprinijeli su ograničenom uspjehu u izvlačenju tijela. Ali, šta je bilo sa tijelima ljudi koji su ostali na brodu?

Istraživanje Džejmsa Kamerona
Džejms Kameron, režiser koji stoji iza blokbastera Titanik iz 1997. dugo je bio opčinjen stvarnom sudbinom broda. Od otkrića olupine 1985. godine Kameron je napravio zapanjujuća 33 zarona kako bi istražio olupinu, svaki put doprinoseći svom dubokom razumijevanju tragedije. Upravo on je raspalio maštu teoretičara zavjere izjavom iz 2012. da je na olupinio vidio “nula ljudskih ostataka”.

“Videli smo odjeću. Vidjeli smo parove cipela, što bi snažno sugerisalo da je tamo u jednom trenutku bilo tijelo. Ali nikada nismo vidjeli nikakve ljudske ostatke”, naveo je Kameron u intervjuu. Ovo je naročito zanimljivo ako se uzme u obzir da su istraživači i naučnici pronalazili ljudske ostatke na mnogo starijim olupinama. Zašto to nije slučaj sa Titanikom?

Postoji logično naučno objašnjenje
Odgovor na ovu misteriju leži u dubinama okeana i jedinstvenim uslovima koji vladaju u njemu. Robert Balard, okeanograf i čovjek koji je prvi otkrio olupinu Titanika 1985. godine, misli da je ključ misterije u dubini. Titanik leži na dubini od oko 3.800 metara.

“Problem sa kojim se suočavate na dubinama ispod 3.000 stopa (oko 914 metara) je da prolazite ispod onoga što se zove ‘dubina kompenzacije kalcijum karbonata’. Voda u dubokom moru je nedovoljno zasićena kalcijum karbonatom, što je uglavnom ono od čega su kosti napravljene”, objasnio je Balard u intervjuu iz 2009. godine.

Nedostatak kalcijum karbonata u dubokom okeanu znači da kada se mijeso sa tijela razgradi (ili ga pojedu morski organizmi) otkrivajući kosti, one počinju da se rastvaraju u vodi. Kao što je Balard objasnio. “Na ‘Titaniku’ i na ‘Bizmarku’, a ti brodovi su ispod dubine kompenzacije kalcijum karbonata, kada stvorenja pojedu meso i izlože kosti, kosti se rastvaraju”, objasnio je Balard.

I zato, iako je olupina Titanika donijela bezbroj artefakata koji i danas pričaju priču o nesrećnom putovanju ovog broda, surovo okruženje okeanskih dubina se pobrinulo za to da se nikad ne pronađu ljudski ostaci. Oni koji su stradali postali su deo okeana.